Poći od sebe jedini je ispravan put do razvoja djeteta. Smatram da mali broj nas iskreno i otvoreno razgovara o svojim problemima. Pretvaramo se da ih nema dok nas duša toliko ne zaboli da reagiramo, a žrtve toga su najčešće djeca.

Sigurna sam da se prepoznajete u ovome. Primjerice umorni i opterećeni poslom dolazite kući a dijete vas pita: „Tata, možeš li mi pomoći oko domaćeg rada?“, a vi mu oštro odgovorite. „Pusti me! Mogao si to već odavno napisati! Lijen si i neodogovoran! Pitaj mamu vidiš da sam tek ušao u kuću.“ (dijete odlazi u sobu plačući).

To u pedagogiji i psihijatriji nazivamo pomaknuta agresija. Na taj način ulijevamo djetetu dubok osjećaj krivnje jer ono misli i vjeruje da nas je povrijedilo, a ne zna zašto. To je zalog za mnoge buduće probleme u njegovom životu.

Naime, ako nas nešto tišti prvo i osnovno pravilo je-reći. Naravno, djetetu ćemo reći to pažljivo i nježno i pokušati mu objasniti na „njegovom jeziku“. Pa bi tata iz našeg primjera razgovora s početka teksta djetetu odgovorio: „Umoran sam, pričekaj da se odmorim pa ću ti onda pomoći. Na poslu mi je bilo naporno.“

Vjerovali ili ne na taj način u njemu stvarate osjećaj da je moćno i stvarate temelje za njegov zdrav svjetonazor. Ne znači da nećete neke dojmove zadržati za sebe, ali bitne stvari ne držite zatvorene u ormaru jer vam se mogu vratiti kao bumerang. U praksi sam vidjela da se vrate u obliku nasilnog adolescentnog ponašanja ili autoagresije/depresije i inih bolesti. Isto tako, budete li djetetu pokazali svoje osjećaje znat će da i ono smije vama i drugima u svom životu pokazati osjećaje, a da se svijet zato neće raspasti.

Vaše dijete nije malo, inferiorno biće koje ne razumije. Vaše dijete je život koji nije slučajno došao k vama. Jer ništa nije slučajno. Sve vodi netko puno jači od nas nazvali vi to Bogom, Univerzalnom energijom ili bilo kako drugačije.

Jer kao što ste se i sami uvjerili mnogo puta djecu neće zaštititi vaše skrivanje istine, djecu će očuvati vaša snaga da priznate kad vam je teško. U tome ne bi smjelo biti srama i neugode.
I naravno da ne bi bilo nesporazuma ovdje govorim o djeci školske dobi ali preporučam i roditeljima djece nižeg uzrasta da na svoj način bilo to putem priče ili neverbalnim porukama(grljenjem na primjer) pokušaju djetetu pokazati da im je teško.

Jer život nije bajka, a roditelji nisu savršeni, ali može biti jako lijep ako mu to dozvolimo rekla mi je nedavno jedna draga gospođa…