Amygdalin je prvi put otkriven 1830.g. u gorkom bademu. Ernst. T. Krebs, Jr. (1912 – 1996) je bio kemičar koji je prvi promovirao amygdalin kao lijek protiv raka početkom 1950 godine. Od amygdalina je napravio polusintetički destilat nazvavši ga vitaminom B17 ili Laetrile. Danas se često pod imenom leatrile ili vitamin B17 smatra i sam amygdalin u prirodnom obliku nađen u košticama kajsije, jabuke i ostalim prirodnim izvorima ovog vitamina.
Teorija liječenja raka s vitaminom B17 se zasniva na tome da je rak odnosno pojava tumora posljedica neishranjenosti, konkretno nedostatka važnih vitamina (B17) i ostalih minerala, kao što je slično skorbut bio posljedica nedostataka vitamina C.
Činjenica je da je ‘moderni’ čovjek tzv. zapadne civilizacije izloženiji raku nego ‘primitivnije’ kulture. Krebs kao jedno od mogućih objašnjenja navodi podatak da primjerice pripadnici plemena Hunza dnevno konzumiraju od 250 do 3000 miligrama vitamina B17 za razliku od prosječnog Europljanina ili Amerikanca koji s uobičajenom ‘zapadnjačkom’ industrijski procesiranom hranom dobiva u prosjeku 2mg nitrilozida (vitamina B17).
Pleme Hunza je staro pleme stacionarno u sjevernom Pakistanu čiji pripadnici u pravilu dožive preko 100 godina, a za rak kao bolest ne znaju. Njihova hrana ima bogati udio vitamina B17. Bogatstvo u plemenu Hunza se mjeri količinom stabala kajsije, što ima više stabala, pripadnik plemena je ugledniji i bogatiji, jer su osušene koštice kajsije posebna delicija. Osušene koštice kajsije su najbogatije nitrilozidom (vitaminom B17).
Nakon detaljnog istraživanja svojstava i djelovanja vitamina B17 na pacijente s rakom Krebs je skupio dovoljno dokaza da promovira vitamin B17 kao lijek za rak, registrirani su mnogobrojni uspješni slučajevi izlječenja raka s visokim dozama vitamina B17. Dr. John A. Richardson i Dr. Harold Manner uspješno primjenjuju terapiju vitaminom B17 na pacijentima s rakom u terminalnoj fazi potvrđujući Krebsovu teoriju. Dean Burk ugledni biokemičar u američkom Nacionalom Institutu za istraživanje raka je podržao vitamin B17 nakon uspješnih pokusa na životinjama. Linus Pauling izjavljuje da podržava upotrebu vitamina B17 u liječenju raka (The New England Journal of Medicine, 8 July 1982). Međutim, ovo je alarmiralo zaštitnike ‘industrije raka’ koja godišnje zarađuje milijarde dolara na ovoj bolesti. Najgora stvar za farmaceutske kompanije je činjenica da je vitamin B17 efikasan u borbi protiv raka, ne može se patentirati, jeftin i lako dostupan svima.
Krebs je diskreditiran te biva proglašen varalicom. ‘Ugledni medicinski’ stručnjaci proglašavaju Laetril najsofisticiranijom i najpodlijom prijevarom na području liječenja raka u povijesti medicine. John Richardson biva čak i optužen. Kao epilog svega američka agencija za kontrolu hrane i lijekova FDA (Food and Drug Agency) proglašava laetril opasnom supstancom te zabranjuje prodaju, proizvodnju, uvoz i testiranje nad životinjama. Zabrana i dan danas vrijedi u SAD-u i u Australiji.
Priča o vitaminu B17 je tipična borba malog poštenog čovjeka koji u nesebičnoj želji da pomogne bližnjem svom dolazi u sukob s mafijom. Ova priča je dosta vremena bila brižljivo skrivana ispod tepiha, iako postoji dosta članaka na Internetu na temu Leatrila, u svijetlu svakodnevnih apela u javnosti za pomoć onkološkim odjelima, humanitarnim akcijama za skupljanje novaca za istraživanje raka, apela za kupnju skupih lijekova pacijentima raka, mislimo da vrijedi re-aktivirati priču o vitaminu B17.
Način djelovanja
Vitamin B17 se sastoji od 1 molekule benzaldehida (benzaldehyde), 1 molekule hidrocijanida (HCN – hydrogen cyanide) i 2 molekule glukoze (šećera). Benzaldehid i cijanid su otrovni elementi, ali u spoju vitamina B17 s molekulama glukoze su inertni (zaključani) odnosno nemaju toksično djelovanje. Da bi se cijanid i benzaldehid mogli osloboditi iz vitamina B17 potrebno je da dođu kontakt sa specifičnim enzimom beta-glikozidom (betaglucosidase). Ovaj enzim je prisutan svugdje u ljudskom tijelu, ali najviše ga ima u stanicama raka (do 3000 puta više).
Princip djelovanja je jednostavan: stanice raka za svoj rast trebaju ogromne količine energije, odnosno glukoze (šećera). Kad se vitamin B17 konzumira, stanice raka u potrazi za glukozom apsorbiraju molekule glukoze iz vitamina B17, a s enzimom beta-glikozidom ‘otključavaju’ benzaldehid i cijanid iz vitamina B17, uzrokujući vlastitu smrt. Zahvaljujući velikoj koncentraciji enzima beta-glikozida i velikoj potražnji stanica raka za glukozom, može se reći da je vitamin B17 precizno navođeni lijek koji izrazito smrtonosan za stanice raka, dok za ostale zdrave stanice nije toksičan. Princip rada vitamina B17 podsjeća na trojanskog konja: stanice raka se polakome za glukozom, a kad je apsorbiraju bivaju terminirane.
Dr. Krebs preporučuje uzimanje vitamina B17 u prirodnom obliku. Koštice kajsije su najbolji izvor vitamina B17 jer osim samog vitamina B17 sadrži i druge hranjive tvari. Generalna preporuka je da se ne jede više koštica kajsija od onoliko koliko možemo cijelih kajsija pojesti unutar jednog sata. Prevedeno, to znači maksimalno 5 koštica kajsije unutar jednog sata ili maksimalno 35 koštica u jednom danu za odraslu osobu. Dnevna doza je 1koštica/2.5kg tjelesne težine.
Za preventivu se prepruča konzumacija 5 koštica kajsije dnevno. Vitamin B17 u većim količinama možete pronaći u divljim kupinama, trešnjama, ribizlu, košticama jabuke, kruške i šljive, košticama marelice, breskve i nektarine, bobu, mung dalu, gorkim bademima, indijskom oraščiću, australskom orahu (macadamia)
U nešto manjim količinama ima ga u ogrozdu, grožđicama, dudu, dunji, jagodi, malini, sjemenkama lana, prosu, ječmu, heljdi, leći, crvenom grahu, mahunama
Ipak, najveća koncentracija vitamina B17 je u sjemenki marelice. A mi mislimo da nekoliko sušenih koštica marelice nikada nikome neće naškoditi, pa zašto ne bi probali 😉