Biti netko drugiPotreba da budemo netko drugi je glad koja izvire iz nedostajanja samome sebi.
Zamislite da ovog trena, baš kao da svlačite odjeću, možete skinuti sa sebe svoju ličnost i postati netko drugi. Možete odabrati novo ime, osmisliti vlastitu prošlost ili jednostavno krenuti živjeti ispočetka, bez prošlosti. Nema više briga oko posla, nema više privatnih zavrzlama, nema više teškog karaktera, depresije, strepnje, dosade. Ta ideja je već pala na pamet mnogima – scenaristima, piscima, raznim umjetnicima, ali i guruima, duhovnim učiteljima - predstavnicima različitih duhovnih sustava.

Inicijacijom možete dobiti novo ime, a staro, zajedno s cjelokupnom osobnom poviješću možete ostaviti iza sebe, kao da ga nije ni bilo. Nakon toga, budući ste si posudili ime nekog božanstva, počinjete shvaćati da vam je teško komunicirati s onima koji imaju ono isto, staro, oronulo "ja". Puno je jednostavnije komunicirati sa svježim ličnostima koji su svjesni svog božanskog karaktera. Staro ja, staro ime je žrtvovano u ime boga.

Žrtvovani život odjednom postaje svet. Žrtvovano "ja" odjednom postaje božansko. I nakon toga – raj. Naravno, neko vrijeme, dok traje svježina novog identiteta. A svježina traje otprilike koliko i zaljubljenost. Kako bi se ona održala, treba obožavati nedostižnog. To može biti guru ili omiljeno božanstvo – u svakom slučaju, neki lik dovoljno širokih granica da se u njemu može vidjeti što god vam odgovara. Široke granice su tu zbog same nedostupnosti – nema upoznavanja, nema otkrivanja slabosti, nema ljudskog karaktera. Samo riječi izdaleka - o prosvjetljenju, univerzalnoj ljubavi, pročišćenju, oslobođenju. O svemu onom za čim čeznemo mi, obični smrtnici koji žive unutar granica vlastitih života.

Na taj način se događa upravo suprotno od željenog – obećanja svemoći, nepresušnog blaženstva i konačnog oslobođenja čovjeka zadržavaju u zatvoru vlastitih idealizirajućih projekcija. Ideje o bezgraničnosti sužavaju granice kvalitetnog, prisutnog, svakodnevnog djelovanja, a upravo prihvaćanje granica vlastitog postojanja je osnova zdrave duhovnosti. Kada se postavljamo kao nad-ljudi, tu smo da sudimo, moraliziramo, kritiziramo, ili se pak bestijalno iživljavamo. Kada se postavljamo kao pod-ljudi, tu smo da služimo, idealiziramo ili se žrtvujemo. Bježanje prema gore ili bježanje prema dolje - i jedna i druga pozicija predstavljaju izbjegavanje suočavanja sa sobom kakvi zaista jesmo.

A kakvi mi to zaista jesmo? Postoji li kakva definicija, kakav opis u koji bi se dalo uklopiti? Ne, ali postoje neke smjernice - tu i tamo se dogodi da prepoznamo ono što nas budi. Netko će reći ili napisati nešto što je u rezonanci s onim ka čemu negdje duboko u sebi želimo ići. A potreba da budemo netko drugi je zapravo glad koja izvire iz nedostajanja samome sebi. I ne manifestira se samo na duhovnom planu, daleko od toga. To je vrlo ovozemaljska priča. Zavist, kompeticija, osvojiti nešto što netko drugi ima preslikavajući se, žrtvujući svoje "nedovoljno dobro ja" kako bi se stvorilo plodno tlo za aplikaciju onog drugog, tuđeg, boljeg identiteta.

To se događa stalno i svugdje. Duhovni učitelj je bolji jer ima moć, mir, jer je nedodirljiv zemaljskim problemima. Mnogi bi htjeli malo njegove lakoće življenja. Biznismen je bolji jer ima vještinu, resurse, viziju. Mnogi bi htjeli malo njegove uspješnosti. Macho-tip je bolji jer lako dolazi do žena. Mnogi bi htjeli malo njegove machoidnosti. Zgodna žena je bolja jer privlači puno pogleda. Mnoge bi htjele malo njezine tjelesnosti. Doktor znanosti je bolji jer ga cijene. Mnogi bi htjeli malo od njegove važnosti.

Zapravo, svi bi htjeli puno - htjeli bi biti bolji od onih koje smatraju boljima od sebe. Na taj način se dio identiteta prisvaja, seli se s jedne osobe na drugu, jer se najfunkcionalnije čini - kopirati. Životna energija se ulaže u kompeticiju i tu – nikad mira. Posuđeni duhovni identitet se čini drukčijim jer je "uzvišen", no činjenica je da je "duhovni ego" jedan od najoštrijih i najviše osuđujućih. Tu se usvajaju univerzalne, božanske vrijednosti u odnosu na koje su mnogi ljudi jednostavno slabi - previše ljudski.

Duhovnost koja je autentična i koja se ne zalijeće u kopiranje, u usvajanje nekog drugog sebe zbog nedostatka osjećaja vrijednosti vlastitog života nije tako brza, ne napušta svoje ja zbog sustizanja drugih, ali je samim time i postojanija. Drugi nam mogu biti poticaj i inspiracija za vlastitu, jedinstvenu unutarnju promjenu, ali ne ako se naš odnos prema njima temelji na zavisti. Zavist je ta koja pokreće idealizaciju i uzdiže nekog na pijedestal koji nam, da se sami na njemu nalazimo ne bi predstavljao ništa posebno. Duhovnost nije u tome da postanemo netko drugi, već da kroz odnose s drugima postajemo sve više svoji.
(DobreVijesti.info/Poticaj.net) Autor: Tomica Ščavina


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy