Sjećam se prvog zagrijavanja kad sam nakon 10 minuta mislila da ću se onesvijestiti. Sada produžim za još pet minuta. Buđenje ujutro. Daleko najgori dio dana. Što god se kasnije u danu događalo, onaj izlazak iz toplog kreveta uz iritantne zvuke budilice sve ih nadmašuje. Još ako ste sinoć malo zaružili, bilo vani, bilo pred televizorom ili kompjutorom, pa legli u prvim satima novog dana...

Čuda se ipak događaju
Da, definitivno nisam jutarnji tip. Pa ipak, već mjesec i pol dobrovoljno iskačem iz kreveta tri sata prije početka radnog vremena i trčim na trening. Da mi je netko rekao prije samo dva mjeseca da će biti tako, da se neću čak ni puno buniti i protestorati, ne bi mu vjerovala. Baš kao što bi se slatko nasmijala da me netko uvjeravao da ću, gledajući ponudu za ručak u restoranu u firmi, oduševljeno uzviknuti “jes, imaju soju!”.

Ali čuda se događaju, pa tako i ja ranom zorom (što je, ako uspoređujemo novinare s normalnim ljudima vrlo fleksibilan pojam) hitam u Vitu, presvlačim i skačem na orbitrek. Pola sata zagrijavanja sad mi već prolaze kao od šale. Po tome najbolje vidim koliko napredujem. Sjećam se prvog zagrijavanja kad sam nakon 10 minuta sporih okretaja mislila da ću se onesvijestiti ili povratiti. Sada ga bez problema i produžim za dodatnih pet minuta. E pa nema više uspuhivanja na stepenicama!

Super je kod vježbanja što napretke u teretani vrlo brzo primijetite i u stvarnom životu.

Bez boli
Poput spomenutih stepenica, podizanja teških stvari ili pravilnog držanja.To je ono zbog čega sve ovo ima smisla - građenje funkcionalnog tijela za svakodnevni život. Manje umora, više energije, korisna snaga za obavljanje svakodnevnih poslova. Jer u teretani će uvijek biti novih vježbi koje će biti nemoguće izvesti, uvijek će biti još nešto na čemu treba raditi, graditi, usavršavati... Ali kad kroz svoj život prolaziš bez napora i bolova, to je ono što nema cijenu. Da se ne bih previše zanijela i “dobila krila”, moja se trenerica Marija Andrijašević pobrinula otežavajući mi svaku vježbu koju sam, po svojoj slobodnoj procjeni, taman dobro svladala. “Kažeš, već ti je lako napraviti 15 leđnjaka?

Buđenje malog "ljenjivca"
Evo uteg od 5 kilograma pa da te sad vidim!” Nakon što svladam “peticu”, dolazi “desetka”, a bojim se i pomisliti dokud to ide. No još fascinantnije od vježbi s utezima su one u kojima ti je jedino opterećenje vlastito tijelo i težina. Jedne od tih su i one na TRX-u, koji je zapravo dvije statične trake pričvršćene na ljestve. Nema utega, nema bučica, nema lopte. Naizgled potpuno bezazleno, ali najviše od svih vježbi upravo ove u meni bude onog malog “ljenjivca” koji je vladao godinama. “Ali ja to ne mogu!”, plačem pokušavajući privući koljena.

“Ajde, barem 6 komada, napravi manje, ali pravilno” ohrabruje me trenerica. U tom trenutku poželim izvući stopala iz TRX-a, lupiti šakom u pod i otići doma. Jer ja to ne mogu, lijepo sam rekla! Ali na kraju, vidi čuda, ipak uspijevam napraviti nekoliko komada.

Znači mogu! Pobijedila sam samu sebe. Tko zna kojim će me mogućnostima moje tijelo još iznenaditi!

Među rijetkima
Gledajući sve pozitivne pomake u samo mjesec i pol, ni sama ne vjerujem da mi se bilo tako teško prije natjerati na redovito vježbanje. Tješi me da nisam jedina - prema istraživanjima, samo se tri posto Hrvata redovito bavi sportom, a mizernih 10 posto barem se povremeno rekreira. A prema istraživanju Američkog sveučilišta za sportsku medicinu, čovjeku je potrebno najmanje 20 do 30 minuta tjelesne aktivnosti dva do tri puta tjedno da bi ostao zdrav, ali to je zaista minimum. To zvuči kao sitnica, jer sjetite se koliko vremena provodite na kavama i pred televizorom, a opet nam je teško uložiti tako malo vremena u svoje zdravlje. Mi ljudi smo stvarno čudna vrsta.

Sjećam se kako sam kada sam diplomirala ponosno govorila da sam ušla u sedam posto visokoobrazovane hrvatske populacije. Nadam se da ću i nakon ovog predljetnog režima moći ponosno tvrditi da sam u 3 posto onih koji redovito vježbaju!
(DobreVijesti.info/Jutarnji.hr)


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy