Piše:
Nataša Trebotić

Autorica naše kolumne "Odgoj je ljubav" je pedagoginja i profesorica hrvatskog jezika. Već nekoliko godina radi s djecom i roditeljima pokušavajući ih usmjeriti u stvaranju zdravog odnosa. Takav odnos uključuje puno razgovora i zajedničkih aktivnosti. Smatra da se uvijek može nešto učiniti na kvaliteti veze roditelj-dijete imajući na umu da odrasla osoba ne smije odustajati u izgradnji sebe. Poći od sebe jedini je ispravan put do razvoja djeteta.

Njen je životni motto - Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu (M.Ghandi)


Facebook profile: Nataša Trebotić



Uzmimo za primjer da je naše dijete dobro, pametno,veselo,  trudimo se odgojiti ga da bude što bolje, radišnije, upornije. Mislimo često da je to dovoljno. No dijete nikada ne smijemo promatrati samo kroz prizmu ocjena i uspjeha i dobrote.  Moramo osvijestiti sebi da u svakom od njih živi čitav emocionalni svijet. Da bi se oni mogli nositi s tim svijetom potrebno je puno rada. Potrebna ima je naša edukacija o emocijama i razvoju čovjeka. Ako o tome ništa ne znamo vrlo je važno da o istom makar čitamo i pomalo se upoznamo sa osnovnim psihičkim procesima. Emocije ne smiju biti tabu teme jer onda postaju polje manipulacije kako djeteta tako i svih ostalih ljudi.

U ovom članku odlučila sam vas upoznati s pojmom odvajanja. Jeste li znali da se  psihijatriji taj proces naziva SEPARACIJA?

Naime,  vaše dijete  je povezano s drugom djecom, ulazi u odnose, stvara emotivne veze od najranijeg doba. Ono hoće svoje vrijeme s prijateljima, svoj prostor za igru. S vremenom skriva od vas pojedine sadržaje, piše dnevnik, čuva tajne…Ono se razvija odvajajući se od vas, osamostaljujući se. Proces separacije je zdrav, poželjan i normalan te nužno potreban za razvoj zdrave osobnosti.

Dijete se gradeći neovisnost puno lakše nosi sa odbijanjem, frustracijama  i odbacivanjem. Tako, ukoliko ste ga u ranom djetinjstvu  poučili da je zdravo katkad reći „ne“, da je poželjno i dobro družiti se i samostalno bez prisutnosti odrasle osobe, te da samostalno donese neke odluke-poput koju će igračku izabrati ili koji slatkiš vi postavljate temelje da i kasnije u životu radi isto. Nemojte biti oni roditelji koji od djeteta rade emotivnog invalida koji vas treba čitav život kao štaku  na koju će se osloniti. Moramo se sjetiti surove stvarnosti, da nas kao roditelja jedan dana neće biti.

Jesmo li spremni učiti o emocijama kako bi naše dijete izraslo u sigurnu i samouvjerenu osobu? Jesmo li spremni ohrabriti se i pustiti dijete da samo raste i odlučuje, naposljetku da samostalno diše i živi? Jesmo li spremni i mi samo odrasti i odvojiti se od svojih unutarnjih i vanjskih autoriteta?


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy