Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



S koljena na koljeno prenosi se meni izuzetno draga prispodoba o starome Cherokeeju koju ću ovoga puta podgrijati i poslužiti kao pomno odabrani appetizer današnjem tematskom štivu. Riječ je, kako rekoh, o Cherokeeju u poodmakloj dobi koji je nekada davno imao malenog unuka. Kako to obično biva u plemenima tog mudrog i produhovljenog naroda, djed je od malih nogu unučića učio životnim istinama: 

„Znaš, u nutrini svakoga čovjeka vodi se bitka. Poput borbe između dva vuka. U nutrini svakoga od nas. Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos i egoizam. Dok drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.“

Mali se Indijanac zamislio na trenutak, marljivo usmjerivši sve svoje misli u dubinu djedovih riječi pa ga upita: 

„Koji vuk na kraju pobijedi u bitci?“

Stari Cherokee odgovori mu uz dostojanstveni smiješak na svojem staračkom licu:

„Uvijek pobjeđuje onaj kojega – hraniš.“



Nakon što me isprva malo zatekla, na razmišljanje o dobrim i zlim vukovima potaknula me prezriva i prilično paušalna opaska nerijetko adresirana (i) na moj urođeni karakter: „Ma… najlakše je biti dobar.“ Insinuirajući pritom da su, maltene, potrebni vrsno umijeće i promućurna inteligencija da bi se pod bremenom života, u čoporu zlih vukova koje ljudi u sebi obilato hrane impozantnim porcijama, pretvorio u jednoga od njih. Hranitelja zlih vukova. Kao da je stvar prestiža prikloniti se njihovom čoporu kako te isti ti oni ne bi pojeli za doručak u svoj tvojoj naivnoj dobroćudnosti. U sveopćoj nestašici dobrote, ako je biti dobar uistinu tako lako, ispada da većina nekim čudom odlikaški bira – teži - put. Hm, već tada sam upitno nagnula glavicu u stranu i što drugo nego posumnjala.

Izvrsna food for thought koju sam brže-bolje poslužila na svojoj kontemplacijskoj trpezi.

Ilustrirajmo to ovako: stojiš licem u lice sa životom, kako to već biva, odmalena. Na ovaj ili onaj način, isti taj život nema koga neće šamarati kako stigne i umije, ne bi li pokazao da je gazda ipak on. Već spomenutim šamaranjem. Gurkanjem. Podbadanjem lakta u rebra. Udaranjem macola posred čelenke. Psihoterorom. Štipanjem do krvi. Podmetanjem noge. Davljenjem do plavila. Šutanjem. Šaketanjem u arkadu. Katkad i surovim cipelarenjem. Sve to čini, figurativno dakako, život sam, a nerijetko i posredstvom svojih agilnih pomoćnika u vidu pojedinaca zaduženih da nam svakodnevicu pretvaraju u prava mala paklena predvorja (jer za mjesto u paklu itself, uvjerena sam, ipak je za njih upisana rezervacija). 

Malo tko je tim životnim cestama, puteljcima, kaldrmama i šetnicama kročio posve bezbolno i lagodno; nisu čak ni oni koji naizgled sliče samozadovoljnim bubrezima u loju. Pa se pitam... je li zbilja, zbilja, ali zbilja, u svom tom kaosu života kao najmaštovitijeg bullyja... je li zbilja najlakše biti i ostati dobar?

Po tom sam pitanju i više nego rezolutna, ne zalazeći pritom u dubioze o tome kako uopće definirati dobrotu niti u yinyang filozofiranje o tome da nitko nije posve dobar, kao niti posve zao. Naravno da nije, kao što ni život sam po sebi nije posve crn niti posve bijel, ali jezičak karakterne vage svakoga od nas, ako ne na svjesnoj, tada svakako na podsvjesnoj razini, uvijek malo više preteže ka jednoj od tih dviju skupina, skupina dobra ili zla. I, ne zavaravajmo se, čovjek umije veoma precizno, katkad već samom intuicijom, procijeniti koja je osoba malo više zlica, a koja je dobrica kao kruha korica. 

Kao djevojci sa užarenim obraščićima, rumenim od svesrdnih šamara kojima ju je počastio njezin život, kredibilitet mi dopušta tu rezolutnost stajališta da je biti i ostati dobar, zapravo, požrtvovna životna misija, žrtva je to prinesena jednom jedinom božanstvu - samome Sebi. Da, to je misija; s obične crtice karaktera, s obične osobine, s obične vrline (ili, po mišljenju mnogih, mane), ja tu dobrotu, uz punu odgovornost, uzdižem do pojma istinske životne misije. Vraški teške i mukotrpne. Ali istodobno takve misije kod koje te ne veseli sam zacrtani cilj, već svaki djelić puta koji prelaziš, svakodnevno uživajući svoju dobrotu i, još važnije, uživajući vlastitu snagu (i hrabrost!) da tu dobrotu, usprkos svemu, iznjedriš. 

Što upravo i potvrđuje mudroliju starog Cherokeeja, kao i moje vlastito uvjerenje da zloća i dobrota nisu nešto s čime se čovjek rađa, već su krajnje svjestan – odabir. Odabir da ćeš hraniti onog dobrog vuka u sebi, koliko god čopor zlih vukova upirao prstom u tebe, podsmjehujući ti se u brk. Pa makar takvi zli vukovi katkad provirivali iz tvojih prijatelja, poznanika, rodbine pa čak i roditelja koji su te odgojili (ili barem pokušali). Makar provirivali iz tebe samoga (a proviruju uvijek), vjerujem da je dobrota i dalje odabir, poniranje u sebe s pladnjem ukusnih đakonija koji polažeš pored šape onoga vuka koji je dobar, podragaš mu krzno i sa smiješkom prošapćeš: „Dobar ti tek!“

Teoretiziram li ga ja pa teoretiziram, zar ne, bez da zucnem o pokojem opipljivom primjeru iz života. Pa, evo, nekako bi najbanalniji primjer bio primjer oprosta. Svatko od nas naletjeo je u životu barem na jednu (kamo sreće da je samo jedna) osobu koja mu je na ovaj ili onaj način zabila nož u leđa, nije li? Primjer dobrote kao prilično teške misije bio bi oprostiti, posebice učiniti prvi korak. Jednostavno... polizati si rane, odžalovati i na koncu prosto oprostiti (u zaboravljanje, pak, i u kolektivnu demenciju baš i ne vjerujem). I to ne oprostiti samo zbog spokoja vlastite savjesti i duše, ne oprostiti zbog možebitne koristi, već oprostiti mu zbog njega samoga, pružiti novu šansu i ponovno skupa zaploviti. Zvuči lagano, ali stvarnost nas uči da tisuće i tisuće ljudi godinama žive u gorčini, svađama, šutnjama i bojkotima, o oko-za-oko-zub-za-zub osvetama i dvosmjernim zloćama da i ne govorim. Čemu to?

Primjere sitih i debelih zlih vukova susrećemo i u tramvajima kada starčić ili trudnica stoji pored adolescenta koji tendenciozno sjedi sa slušalicama u ušima. Susrećemo ih svaki put kada se neki roditelj naočigled ponaša prema svojemu djetetu tako da se zapitamo zašto za roditeljstvo nije potreban seriozan certifikat još serioznijih kvalifikacija. Susrećemo ih baš na svakoj stepenici politikanstva, kao i među nosomneboparajućim poslovnjacima. Susrećemo ih u odnosima potomčadi prema svojim ostarjelim roditeljima. Susrećemo ih u prijateljstvima koja to nisu, kao i u nebrojenim ljubavnim vezama u kojima je jedina ljubav za koju njihovi akteri znaju – sebična ljubav prema samome sebi. Susrećemo ih među kolegama koji su nalik kovanicama, s jednim licem za tebe i s naličjem posve različitog sadržaja. Susrećemo ih u duhovnim i karitativnim organizacijama, među susjedima na prismotri poput merkata, na katedrama, oh da, na katedrama, kao i među rodbinom kojoj je vaše srodstvo tek koincidencija krvnih zrnaca. 

Jest, tužno je gledati tu, rekla bih, kolektivnu svečanu gozbu organiziranu u čast zlim vukovima koji vrebaju okolinu, ali jedan me obrok osobito zgražava: obrok kojim čovjek dobrovoljno hrani onoga zlog vuka u sebi koji vreba čovjekovu – nutrinu. Dobrovoljno hraniti vuka koji vreba na tebe samoga. To me zgražava, plaši i uznemirava jer ako ljudi iz kaveza puštaju zle vukove na sebe same, pitam se s kakvim ih tek entuzijazmom puštaju ka drugima.

Najlakše je biti dobar? Ne bih rekla. Lakše je prepustiti se refleksu pa uzvratiti istom mjerom. Lakše je prečicom zloće domoći se cilja. Lakše je odbrusiti nego se pomučiti oko argumenata. Lakše je durenje umjesto strpljivog razgovora. Lakše je plutanje umjesto veslanja. Lakše je eskivirati nego pomoći kad zatreba. Lakše je napasti na uštrb pokušaja razumijevanja. Lakše je osuditi nego biti obrana. Lakše je ismijavati umjesto da prokopaš do backgrounda. Lakše je zavirivati u tuđe dvorište od metenja pred svojim vratima. Lakše je egu putovati avionom nego pješačiti stotinama kilometara. Lakše je podbosti nego dati šansu lijepim riječima. Lakše je zavidjeti od samopoboljšavanja. Lakše je biti uvjeren da si bolji od drugih od suočavanja s vlastitim manama. Lakše je drugome otežati nego mu biti podrška. U krajnjem slučaju, sa svim tim zloćama zao si prije svega prema samome sebi pa je, slijedom toga, lakše čak i samoga sebe trovati nego u svojem malenom laboratoriju srca kemijati oko protuotrova. 

Dobrota je, da se pravnički izrazim, mješavina činjenja, nečinjenja i trpljenja. Medicinski, dobrota je preventivna koliko i ljekovita. Ezoterijski, dobrota je iscjeljujuća. Matematički, dobrota je mjerljiva, srcem. Fizikalno, i dobrota je energija u prostoru i vremenu, zašto ne. Književno, dobrota je neprikosnovena lirika. Filozofijski, dobrota je bitak svih bitkova. Ekonomski, dobrota nije utrživa. Umjetnički, dobrota je muza. Seksualno, dobrota je afrodizijak mnogim receptorima. Psihološki, dobrota je stanarka duše. Religijski, dobrota je izvorište i ušće, barem tako tvrdi teorija. Za mene, dobrota je najmudrija odluka.

Kako su Kinky Kolumnisticu u jednoj dragoj mi recenziji nazvali „ovovremenim Potjehom vječito u potrazi za istinom“, ne bih ja bila ja kada bih zaobišla pročačkati po još jednoj istini (istini?) koja se, nažalost, stavlja rame uz rame dobroti. Riječ je o gluposti. Naime, zabluda jednaka onoj da je najlakše biti dobar jest i zabluda o tome da su dobri ljudi oživotvorenje gluposti. Kao, ako si glup, tada si i naivan, a ako si naivan, tada si i dobar pa ne percipiraš zle vukove oko sebe koji te redovito povuku za nos. Oh, kako se ne slažem! Onaj tko ne percipira zle vukove oko sebe, taj ne umije percipirati ni vukove u svojoj nutrini, kako one zle, tako ni one dobre. A ne prepoznaješ li u sebi to vučje dvojstvo, kako ćeš znati kojega vuka hraniti? Kako ćeš hraniti dobroga vuka, ako ne znaš koji je? A ne hraniš li ga, ne možeš ni biti dobra osoba. Tako da je svekolika paralela između gluposti i dobrostivosti iluzorna.

„Nije li dobar čovjek glupan već samim time što zna kakvi su ovaj svijet i ovaj život, zna da će izvući deblji kraj i nadrljati, a ipak od te svoje dobrote ne odustaje?“, pitaju se mnogi. Nije glupan, vjerujem da ne. Zašto? Pa... jednostavno. Najiskrenije sam uvjerena da čovjek svakim oblikom zloće prije svega šteti sebi. Na stranu kiosk-priručnici za samopomoć, na stranu kojekakve tajne i new ageparadigme, kao i proslavljeni likovi književnih klasika; dokazi su ovdje, oko nas, u našim i u životima nama bliskih osoba. Jeste li ikada učinili nešto evidentno zlobno, loše, negativno, a da ste se nakon toga najiskrenije osjećali sretno i ispunjeno? Znate li ikoga tko jest? Zadržite za sebe odgovore na ova pitanja, potrudite se oko zaključka pa... razlikuje li se kojim slučajem od mojega, well, već to je znakovita pouka.

Ipak, gdje povući granicu između dobrote i onoga drugoga? Možda ja koja slovim kao dobrica nisam niti sposobna iscrtati takvu liniju, možda sam pristrana? Ipak... granicu bih povukla kod zauzimanja za sebe jer dobrota podrazumijeva i dobrotu prema sebi, a ne samo prema drugima. Primjerice, Dobriša Dobrišić svakoga dana dolazi na posao, kolega iz odjela ga već po navici ponižava, katkad i fizički nasrće na njega, dok Dobriša, dobar kakav jest, takav tretman šutke trpi unedogled. Ne, to nije dobrota jer Dobriša pritom nije dobar prema samome sebi. S druge, pak, strane uputiš li kolegi Zlobiši Zlobišiću i najdobronamjerniju primjedbu o njegovom evidentno krivom načinu obavljanja posla, Zlobiša će se sjuriti u drsku ofenzivu, oboružan antagonizmom, uvredama, psovkama i galamom na tvoj račun. Ne, ni to nije dobrota, u ovome slučaju ni prema drugima, a ni prema samome sebi jer Zlobiša se za sebe mogao zauzeti na civiliziran način, uvažavajući nešto što se zove razgovor i argumentacija. 

Istina, granica je tanka, pretanka pa put dobrote kojim ja šetam dobroga vuka jest pomno birana sredina u kojoj sam podjednako dobra prema sebi i prema drugima. Što je čak i meni čudno, budući da se nerijetko znam prepoznati u krajnjim ekstremima. 

A, društvance moje, tek TO nije lagano! Jer kud je već teško u tom vrtlogu maćehinskog života ostati dobričina, pridodamo li k tome i kategoriju dobročinstva prema samome sebi, proizlazi da je svakodnevica jedne dobrice, zapravo, ravna onoj izazovnoj jednako koliko i opasnoj točki balansiranja na žici u cirkusima. 

Najlakše je biti dobar, ha? Pih! Pitat ću vas nanovo popnete li se - i vi - na tu žicu u vrhu prugastog šatora

Kinky Kolumnistica


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy