Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



Nema ništa ljepše nego kada nakon mozgovno zahtjevnog tjedna uslijedi mozgovno nezahtjevan vikend (tijekom kojega upravo piskaram ovaj tekst), tim više ako je neradni. A moji su svi vikendi neradni pa ih čekam kao ozebla sunce jer kolikogod bila zaljubljena u svoj posao, jednako sam zaljubljena i u svoje slobodno vrijeme pa hajde ti budi normalna uz urođenu radoholičarku i okorjelu hedonisticu koje tamo negdje unutra vječito vode svoju posve privatnu bitku! Djelić tog veličanstvenog slobodnog vremena ovog sam nedjeljnog popodneva provela ščućurena ispod žute dekice nalik na drhtavu kremu iz kremšnita, uz utišan mobitel, kapljicu omiljenog irisnog (mmm) parfema na zatiljku, knjigu eonima udaljenu od uobičajene stručne jurističke literature te uz nju – socaru.

I upravo me ružičasta šalica te mirisne socare inspirirala na današnji tekst. Na evociranje uspomena kako i kada sam ju strastveno zavoljela. No, prvo da razjasnimo što je uopće socara. To je moj i ne samo moj naziv za tursku kavu iz kućne, a ujedno i najbolje radinosti koji samo naoko zvuči baš nekako pogrdno i grubo, a zapravo je od najmilijeg milja. Uostalom, bude li na dnu soc? Bude. Pa onda? Onda je to socara. Za kojom ludim, ja, socoludara.

Miris tek skuhane turske kave vraća me u dane djetinjstva, u one dane u koje mi sežu najranija sjećanja. Moj tata ju ne pije, ne otkako je prestao pušiti (a prestao je još dok sam ja bila posve mala djevojčica; s tri kutije dnevno junački i nesvakidašnje karakterno prebacio se na okruglastu ništicu), ali ju već desetljećima svakoga jutra i poslijepodneva kuha mami, uvijek u identičnom omjeru, uvijek u istoj džezvici, uvijek s jednakim strpljenjem, uvijek u istu šalicu (koju mama ne želi zamijeniti novijom jer joj je ova postala uobičajenom dozom, a i težina šalice igra nemalu ulogu jer mama ne voli one lagane, poput naslijeđenog skupocjenog servisa koji razočaran čami u regalu) i uvijek s tim jedinstvenim mirisom (miomirisom!) koji ispunjava svaki kutak još uspavanog doma.

Međutim, kolikogod mi taj miris prirastao k srcu, nikada nisam voljela socaru. Čudom sam se čudila mami koja ju pobožno ispija dvaput na dan, a ja joj već godinama pravim društvo uz šalicu raznoraznih razblaženih kofeinskih varijacija, no nikada uz šalicu iskonske socare. Ili sam ju brutalno razrjeđivala mlijekom u omjeru 1:5 (u korist laktoze, naravno) ili sam, pak, pila neke svoje mućkalice, što bi značilo kalorijske bombe u kojima je bilo više šlaga, sladoleda, kojekakvih preljeva i keksića nego samog kofeina. A najviše od svega su me zbunjivale izjave ljudi koji tvrde da ih kava može savršeno razbuditi, poboljšati im koncentraciju, dati im potreban energetski šut i, na koncu, omogućiti im da mozak iz stanja tromosti rapidno prebace – ravno u petu brzinu! Jesam, kušala sam ja i socaru (kako ne bih, eto, sudila na neviđeno, tj. neokušano), ali nije me se dojmila, unatoč tome što svi hvale tatino umijeće kuhanja kave, čak i oni najzagriženiji kofeinoljupci, pa sam pojam kave do daljnjeg vezivala uz svojevrsni desert, slatki moment užitka (pošto sam obožavala spomenute kalorijske bombe, jel), a ne uz moment razvikanog energetskog šuta.

To daljnje trajalo je do pred kraj studija. Do dana kada sam ju zavoljela. Socastu socaru, da, što me je i samu poprilično zateklo. Drago mi je ovo sjećanje jer zbilo se uz jednu još dražu osobu i tako mi je nekako bio poseban taj dan da mi se zauvijek urezao u pamćenje, kao najoštrijim nožićem koji, paradoksalno, uopće ne ozljeđuje i uopće ne zadaje bol. Ta osoba je moja prijateljica, jedna od najboljih.

Kako rekoh, obje smo bile već pred kraj fakulteta i nenadano nam je uletjeo jednodnevni poslić, solidno plaćen, pogodan za životopis i za našu struku, a koji je podrazumijevao zajednički rad od ranog jutra do večeri, rad s ljudima i uz visok stupanj koncentracije i posvećenosti. Pristale smo. U dogovoreno vrijeme pojavile smo se na dogovorenom mjestu, radne zadatke svladale smo u tren oka te doživjele raznorazne zanimljive zgode toga dana (između ostalih i zgodu sa starčićem od svojih osamdesetak godina koji mi je u prolazu diskretno zurio u dekolte, tobože promatrajući dopadljivi privjesak s moje ogrlice u obliku povećeg čončike posutog upadljivim, sjajnim kamenčićima, ne bi li me na kraju ljubazno i onako bečkoškolsko-kavalirski pozvao na spoj (!), a ja odbila jer sam, eto, zauzeta, ali i ne samo zato, LOL ). U ranim poslijepodnevnim satima izvadile smo svoje smotuljke sa slanim zalogajčićima ne bismo li nabrzaka založile, nakon čega nas je uhvatio onaj teški, malaksali umor, drijemež, želja za makar pola sata popodnevne sieste koja bi nam odmorila umove i ranoranilačka tijela. U to vrijeme posao je bio smanjenog intenziteta, navala ljudi je popustila, ali ipak nismo mogle na radnom mjestu pridrijemati pa nas je, inače podjednako blagoglagoljive, tek usputni small talk održavao budnima, dok su nam za teške kapke bile potrebne čačkalice ne bi li ih pridržale.

I tada se dogodilo čudo. Prijateljica je skoknula do svoje bivše susjede koja je živjela točno preko puta našeg radnog mjesta te ju zamolila da nam napravi kavicu i povrati nas u život, onako iznemogle uslijed sparine, umora i minuta koje su se vukle sporo poput tromih morskih konjica (usput, jeste li znali da je morski konjic, tako kažu, najsporija životinja na svijetu?). Ubrzo nas je ljubazna susjeda počastila s dvije velike šalice do vrha pune vruće, mirisne, savršeno zaslađene turske kave uz koju nam je poslala i po dvije bočice rashlađenih voćnih sokića te domaće, svježe buhtle s bogatim pekmezastim punjenjem koje su mi prijale toliko da mi i sada izazivaju neviđene zazubice.

Jedan srk, drugi srk, treći srk pa k tome još i četvrti srk opojne, guste socare, zalogajčić buhtlice tu, zalogajčić buhtlice tamo, riječ-dvije o ovome, riječ-dvije o onome pa zatim još jedan duuugi gutljaj kao noć crne tekućine i – iznenađenje! Po prvi put u životu osjetila sam kako me socara doslovno diže iz mrtvih, ubrizgava mi u žile uspavanu životnost, povlači me sa stolca u kojemu sam se njonjavo ugnijezdila i pruža mi osjećaj kao da imam snage još idućih pet dana, ako treba, raditi bez prestanka i bez sekunde odmora, s neodglumljenim smiješkom u kutevima usnica! Uistinu, ne pretjerujem, polagano sam ju pijuckala i doslovce osjećala kako djeluje, razbuđuje me, čini me brbljavijom, ushodanom, krepkom, dok mi misli iznenada jurišaju u svim smjerovima i pravcima. A nepce mi titra od veselja jer, iako jaka, kava je bila tako utješno slatka, kao da je susjeda znala da i ja, poput moje prijateljice, volim kada je ovaj napitak upravo griješno zaslađen.

I prijateljica i ja smo živnule, razgovor se spontano pretvorio u big talk, prema nadolazećim ljudima bile smo još duplo susretljivije i ljubaznije, a posao smo bez greške odradile do samoga kraja. Brižljivu i simpatičnu susjedu hvalila sam na sva usta, još se malo divila buhtlicama koje su nam došle kao kec na desetku te onoj raskošnoj socari koja mi je otvorila čitav jedan novi svijet nepčanih užitaka. Priznajem, isprva sam bila skeptična pa sam tvrdila da uopće nije stvar u socari, već da bi nas bilo što iole kofeinsko izvuklo iz popodnevne obamrlosti usred ljeta.

Vraga! Idućeg dana odvažila sam se kod kuće samostalno pripremiti vlastitu poslijepodnevnu socaru, intenzivnu, slatku i vruću, bez mlijeka, bez šlaga, bez nepotrebnih kerefeka pa da vidimo hoće li se osjetilni doživljaj ponoviti. Oh da, ponovio se i toga dana, i idućeg, i onog iza njega, i... Ponavljao se uvijek iznova, a ja sam iz dana u dan socaru sve više i više voljela. I žudjela za njom, jednako kao i za samim ritualčićem pripreme koji mi ne predstavlja ni najmanju poteškoću (premda mi je još slađe kada mi ju na moj način servira netko drugi, najčešće opet tata). A o ritualu konzumacije da i ne govorim; naime, uživam ju i posve sama, kao ove dokoličarske nedjelje, ali jednako ju uživam i u društvu rijetkih pojedinaca koji socaru vole na način na koji ju volim i ja. Ruku na srce, malo je takvih jer ljudi većinom vole instant-napitke raznolikih okusa koji, po meni, s kavom nemaju pretjerane veze. A osim moje drage prijateljice (koja je trenutno bolno daleko, radi čega mi se srce slama), u tu manjinu spadaju On, moja nećakinjica, moja šogorica, moja već spomenuta majčica i... pa... više nitko. Svi drugi su instantaši, što ne znači da su mi kafenisanja s njima manje prisna i osobita.

Svatko svoju socaru priprema na drugačiji način. Ne postoji onaj „pravi“ jer svatko tko tvrdi da je njegov način pravi, dok su ostali krivi, neprikosnovena je neznalica. Prava je ona metoda nakon koje vaše srce poigrava, kao i inače u lepezi životnih situacija. Točka do točke, točkica.

Ja ulijem hladnu vodu u džezvicu, dodam žličicu šećera pa pričekam da baci ključ. Zatim ju maknem s vatre, ubacim tri vrhom pune žličice kave, promiješam i vratim na vatru da se podigne te da se stvori pjenica. Kad se tekućina malo „odmorila“ i spustila, ulijem ju u svoju omiljenu, visoko personaliziranu šalicu koju sam dobila na dar od Najnajdražeg i posipam s trunkom cimeta, tek toliko da zamiriši. Zatim si na rubu tanjurića pripremim dvije kockice šećera od kojih jednu nezaobilazno umočim u kavu i prvo malo posisam fini, slatki okus kavastog šećera, a već u sljedećem trenutku ubacim ih u šalicu, čekam da se rastope i promiješam. I, da, kavu nikada ne pijem nabrzaka, s nogu, tek toliko da bih ju popila. Volim da užitak traje i traje (za nečiji ukus možda i predugo), volim da sam posvećena, relaksirana i zabavljena. Knjigama, magazinima, Internetom, omiljenom TV emisijom, dobrim filmom ili, pak, brbljancijom s dragim ljudima. A ponekad je i bezglasni pogled u daljinu dragocjena zanimacija jer u vlastitoj sam si glavi i više nego idealna sugovornica.

Tako je, eto, ovo srce osvojila zamamna i lukava socara i tako je bilo tog našeg prisnog, naoko krajnje običnog poslijepodneva. U jednako nostalgičnom tonu privest ću ovaj tekst kraju, bez suviše otezanja. Umjesto toga, parafrazirat ću veliku istinu o kojoj govori jedna pronicljiva turska izreka:

„Kava bi trebala biti crna poput pakla, snažna poput smrti i slatka poput ljubavi!“


Kinky Kolumnistica


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy