Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



Nisam nikada mislila da ću ustvrditi ovako nešto, ali podržavam našu premijerku. U samo jednoj stvari, doduše. Što se mora priznati, mora se, bili bismo licemjerni kada bismo joj odricali baš svaku dobru osobinu koju ima, zar ne? E pa, ja ju podržavam u jednoj strasti oko koje sam i sama strastvena, a to je strast prema – broševima, tim malenim draguljima u nostalgičnim i posve ženskastim kutijicama za nakit, a koji datiraju još iz Brončanog doba! Da.

Jedino što premijerka bira poprilično dosadnjikave modele i nosi ih na poprilično dosadnjikav način u vidu već predvidljivog ukrasa na reveru klasičnog sakoa, dok se ja nikako ne mirim sa dosadnjikavošću (pa čak ni ako je u pitanju, eto, postarija žena na kvaziserioznoj državničkoj funkciji), a sa predvidljivošću još manje, tako da ih rado nosim posvuda. I jedino što su premijerkini primjerci vjerojatno (?) mnogo skuplji od mojih primjeraka, ali snaga moje kolekcionarske strasti (kao i budžet s kojim raspolažem) ne dozvoljavaju mi da se ograničavam samo na skupocjene primjerke, tim više što bižuterija nerijetko ima maštovitiju i neusporedivo dražesniju ponudu. I jedino što premijerka broševe nezgrapno kombinira sa ogrlicama i naušnicama, dok ja vjerujem da uz dobar broš nema mjesta ni naušnici ni ogrlici, osim ako baš žarko i krajnje pretenciozno želite svijetu izložiti čitav sadržaj one svoje nostalgične i posve ženskaste kutijice za nakit od maločas. Osim toga, tijelo nakrcano sjajećim ukrasima na svakom slobodnom pedlju kože ili odjeće, uz već navedenu pretencioznost, djeluje i krajnje... pa, krajnje malograđanski.

Zbilja obožavam broševe i kada biste me upitali koji mi je najdraži komad nakita (a nakit sam po sebi također obožavam, posjedujem tonu istoga, ali ga, obrnuto proporcionalo posjedovnoj količini, nosim u onoj manje-je-više mjeri), zacijelo bih vam odgovorila da je to upravo broš. Oduševljava me način na koji broševi nenametljivo pričaju svoju ljupku priču, a istodobno radoznalim pogledima govore ponešto i o svojoj razigranoj vlasnici. Razigranoj, da, jer broš uz samo malo mašte uspijeva razigrati i najozbiljniju odjevnu kombinaciju te prenijeti poruku koju žena katkad ne mora nužno izgovoriti. (Pribojavam se samo već uvriježenog deficita čitača). Njegova se igla može prikačiti na stotinu različitih načina pa je pravi mali izazov tražiti ga pogledom, pogađajući kamo se ovoga puta ugnijezdio u svoj svojoj brošastoj veličini.

Oh da, volim kada je velik! Broš, jel.  Volim predimenzionirane, upadljive, uočljive i volim trunku sjaja na njima, bili to kamenčići ili možda odbljesak metala. Broš je i dovoljno snažan da uspijeva parirati svakom drugom, možda čak i konvencionalnijem, komadu nakita pa su upravo iz tog razloga ogrlice i naušnice suvišne u njegovoj blizini. Kod broševa je zanimljivo što, istina, uspijevaju razigrati, ali jednako tako uspijevaju udahnuti onaj štih elegancije svakoj pojavnosti žene. Ili djevojke. Ili djevojčice. Ili bakice. Paše svakoj dobi, kao zimzeleni evergreen. I savršen je kao poklon, a još savršeniji kao naslijeđe koje dobivamo od svojih baka i majki pa ih prenosimo na svoje kćeri i unuke (ili snahe). Broš paše svakoj prigodi, a ako ga se pomno odabere, teško da može biti too much ili, pak, not enough. Broševi su trenutačno vrlo razvikani, i pomodni, i ispolitizirani, i must have-izirani, ali mojem su srcu nekako bliski odmalena, iz osamdesetih. Još otkad sam kao posve malena djevojčica trenirala tenis pa sam od svoje drage dadiljice (također brošoljupke!) na dar dobila maleni zlatni brošić u obliku teniskog reketa sa zlatnom lopticom na mreži. Gdje je taj moj brošić sada? A baš sam ga nosila s velikom ljubavlju... Svakako većom od ljubavi s kojom sam trenirala tenis.

Sjajno je, zapravo, na koliko se sve načina može nositi broš i kako jedan te isti odjevni predmet može izgledati posve drugačije u različitim varijantama kreiranim upravo pomoću broša. Evo nekih od mojih ideja:

1) Kada nosim košulju, uvijek mi je draže da je zakopčano jedno dugme više nego jedno dugme manje, posebice na poslu (tim više što bi sve drugo na nama koje imamo bujniji, da ne kažem bujni, dekolte djelovalo vulgarno i neukusno), a uslijed takve zakopčanosti, najdraže mi je na samome vrhu, kod zadnjeg dugmeta, između vršaka kragne smjestiti neki simetričan i upečatljiv broš koji svojim bojama paše odjevnoj kombinaciji za taj dan. Djeluje pomalo strogo, ali ujedno i otmjeno, djeluje ženstveno, ali i dovoljno ozbiljno za posao koji zahtijeva ozbiljnost, što je ujedno dojam kakav sam željela postići. Uz to NE nosim naušnice, eventualno odgovarajući prsten ili ručni sat.

2) Odlučim li se za neposlovnu, slobodniju varijantu, tada ga pričvrstim tako da njime pokupim dekolte neke otvorenije haljine, ne bi li ga držao taman toliko zatvorenim da se ne vidi crta između grudi, a taman toliko otvorenim da se nazire postojanje takve crte. Za mene je to taman dovoljno erotično i taman nedovoljno vulgarno. Gadljivo mi je vulgarno sise-i-guzice-na-izvol'te odijevanje.

3) Tanki, raznobojni kardigani pripadaju skupini mojih omiljenih odjevnih predmeta (najčešće ih nosim na haljine i košuljice), a sjajno mi izgleda kada s desne strane prikačim neki lijepi broš (ili više manjih), tako da tvore priču koju želim ispričati toga dana. Ne znam zašto, ali broševe uvijek stavljam s desne strane, valjda da budu protuteža satovima koje uvijek nosim na lijevoj ruci. E da, i ručni satovi su mi velika strast. I cipele. I torbice. I sunčane naočale. I... 

4) Zatim imamo šalove i pašmine. U nonšalantno omotan šal ili pašminu oko vrata gotovo uvijek prikačim broš, osim ako su šal ili pašmina šareni, tada su si nekako samodovoljni. Ukoliko je riječ o svilenom ili tilastom šalu, njega volim ugurati u raskopčaniji dekolte košuljice da skrije što se treba skriti, a da ujedno onako namreškan predstavlja ukras, zajedno sa, ovoga puta sićušnim, brošićem koji se sjaji malo postrance.

5) Ako nosim zimske kapute sa visokim šal-ovratnicima i kopčanjem skroz do brade, tada mi ne treba pravi šal, ali moguću monotoniju prednjišta kaputa katkad znam razbiti – brošem – zar ste sumnjali?

6) Ponekad ih i ja, poput premijerke, nosim na reveru sakoa, ali vjerujem da uspijevam izbjeći dosadu jer, kao prvo, ne volim i ne nosim one klasične sakoe od klasičnih materijala i krojeva, a drugo, u takvoj prilici ne biram diskretan, minijaturan i bapski broš, već nešto mladenačkije i inspirativnije.

7) Mogu reći da gotovo 100% vremena provodim u suknjama ili haljinama; najdraži mi je model koji seže tik do koljena i punog je kruga, onako kao u djevojčica iz filmova koje s roditeljima idu u nedjeljnu šetnju ulicama suncem okupanog grada. Mislim, imam ja i uskih suknji, ali u ovakvima sam to nekako najviše ja. Kakogod. Uz suknju uvijek nosim košulju ili majicu koju uguram unutra, ne volim kada rub visi preko suknje i reže tijelo na dva dijela. Katkad odaberem košulju nemateljivog kroja i boja, uvučem ju u suknju, a na gornji dio suknje, tamo gdje se inače stavlja remen, malo postrance smjestim raskošan broš, dok pasicu suknje pokupim u taj broš, kao da ju na tom dijelu pridržava. Djeluje mi efektnije od već dosadnog remena kojega će oko svojih pernatih tjelešaca već početi omotavati i svaka ptičica na granama. Pogotovo mi je fascinantno što je svaka druga žena u gradu počela onaj završni dio remena provlačiti tako da visi prema dolje, pod pravim kutem prema remenu. Kud svi, tu i mali Mujo, jel.

8) Jedna od stvari koje radim sa broševima je njihova transformacija u privjesak na lančiću. Uzmem neki tanji lančić i provučem ga kroz rupice na brošu ili, ako nema rupica, kroz kopču odozada i svaki put imam drugi, zanimljivi privjesak koji ne mora nužno biti broš, a ujedno štedi novac koji bih potrošila na nove, i nove, i nove ogrlice s novim, i novim, i novim šarmantnim privjescima.

9) Kako imam kosu dugačku do pola leđa, mogu od nje napraviti praktičnu, neurednu pundžicu u koju onda zgodno utaknem broš sa strane, a pošto mi je kosa tamna, svaki broš lijepo dođe do izražaja (osim onih s tamnim kamenčićima). Ni uz to, naravno, ne nosim naušnice, a teško da bih stavila i ogrlicu, jedan je ukras posve dovoljan na gornjem dijelu tijela.

10) Što još... e da, broš na večernoj clutch ili pismo torbici; broš na torbi uopće; broš sa stražnje ili prednje strane haljine kojim se pokupi dio materijala, onako da se dodatno naglasi struk; broš ili više njih na šeširićima i kapicama; dva minijaturna brošića blizanca na gornjoj strani rukavica; broš na mekom ponči; broš na remenu... broševi posvuda!

Nije li, zapravo, divno ljeti se baviti ovakvim ženskastim tričarijama?


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy