Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



On je inteligentan, dominantan, uspješan i samopouzdan. Ona je pametna, požrtvovna, ambiciozna i dostojanstvena. On je samac. Ona je prerano udovičena majka bolesnog sinčića. On ju požudno obožava. Ona mu uzvraća požudnom distancom. On zna što želi. Ona zna što ne želi. On ju nastoji imati pod kontrolom taman toliko da ne pogazi njezin suverenitet. Ona mu dopušta da ju posjeduje taman toliko da ne podilazi njegovom egu. On je frajer koji zna kako tretirati ženu. Ona je žena koja je dovoljno samosvjesna da ju prepuštanje njemu kvazineobljačfeministički ne ugrožava.

On je muževna muškarčina koja se ne boji svojih osjećaja. Ona je ženstvena osjećajka koja se ne boji riknuti kao lavica kada zatreba. On je krotitelj lavica. Ona je ukroćena. On se nije namjeravao vezati. Ona ga je, ni ne sluteći, privezala. Šeherezada i Onur tako doooobro vode ljubav – pogledima.
 
Ubijte me, ali navukla sam se na „1001 noć“ ili narodski zvanu „Šeherezadu“ koja se već tjednima grozničavo prikazuje u RTL-ovom udarnom večernjem terminu! Terminu koji je isprva, očekivano, udario moju mamu, a odmah zatim, posve neočekivano, udario je i mene, na njezin svesrdni nagovor (zna majka kćerine okidače). I to baš mene... onu koja se najčešće niti ne sjeti da posjeduje televizor u kući, onu koja toliko rijetko gleda TV program da s vremena na vrijeme zaboravi raspored tipki na svom daljinskom upravljaču, onu koja ciljano prati tek pokoju emisiju koja ju baš strastveno zaintrigira svojim sadržajem, onu koja ima neke svoje čudne prohtjeve koje serijal treba zadovoljavati da bi bio napet njezinim fragilnim vijugama srca (ovdje, dakako, ne spadaju serijali koji su zaduženi za okupaciju i iskrcavanje u vijugama mozga, ali o njima danas i tako nije riječ jer nije mozak jedini organ koji valja propisno napojiti hranjivim sadržajima).
 
Šeherezada, Šeherezada, Šeherezada! Svi bruje o Šeherezadi bučnije od halabuke koja se digla oko neznaličarske svinjske gripe, a svakog radnog dana oko osmice tisućama naših sunarodnjaka staje svijet te idućih sat i pol pobožno gledaju svoju novu omiljenu sapunicu. Dnevni i tjedni tisak brutalno je zagušen bombastičnim naslovnicama koje nagovještavaju senzacionalne intervjue s glavnim glumcima koji će nam nesebično otkriti baš sve o sebi, svojim supružnicima, djeci, poslovnim angažmanima, bankovnim računima, srećama, tugama, mačkama, psima, žirafama, slonovima i... Tu su, zatim, i detaljizirano prepričani nastavci svih milijun i petsto tisuća epizoda unaprijed, a zamjetan je i boom ponuda turističkih agencija za čarter letove u Tursku, posebice u njezin najveći grad Istanbul u kojemu se i odvija radnja serije, kako bismo se i na taj način, eto, približili Šeherezadi.
 
A ja se pitam: ma kojoj Šeherezadi? Shvatljivo mi je da se nekome može svidjeti određena serija, njezini karizmatični likovi, škakljivi zapleti, dopadljiva gluma, oku ugodna odjeća, maštoviti interijeri, primamljive destinacije na kojima je snimana, egzotična kultura u koju je smještena ili možda baš neka posve sporedno-nesporedna nit koja ih je očarala i navukla da sa zanimanjem iščekuju svaki novi nastavak (baš poput mene). Međutim, ono što mi nije shvatljivo jest opsjednutost privatnim životima glumaca koji tumače glavne likove, kao da ne postoji distinkcija između njih i izmišljenih likova pa kada sve to još kulminira pomalo neukusnom i napadnom medijskom popraćenošću, zaključiš da je sve to ipak malograđanski too much. No, ono što me zbilja ostavlja bez riječi su ljudi koje jedna obična serija ima sposobnost potaknuti da se zapute na tu i tu (u ovom slučaju konstantinopolsku) destinaciju i to ne zato da bi ondje upoznali bogato kulturno naslijeđe, ljude, očaravajuće znamenitosti, gastronomske užitke tamošnjeg podneblja, svakodnevicu istanbulskih ulica... već da bi uživo vidjeli lokacije na kojima je snimana „Šeherezada“!
 
Ako ne vjerujete, povjerujte. Što privatno, što u medijima, susretala sam se sa izjavama ljudi koji će letjeti u Istanbul kako bi na vlastite oči vidjeli bogataške vile u kojima se snimala serija ili, pak, ulicu u kojoj se nalazi nešto skromnija građanska zgrada u kojoj se nalazi Šeherezadin stan. Onaku šokiranu, sve me to pomalo podsjetilo na one nesretne bakice po hrvatskim zaseocima koje su u doba „Santa Barbare“ odlazile u svoje lokalne crkvice kako bi platile misu za Eden da što prije ustane iz invalidskih kolica i prohoda drito u Cruzov zagrljaj (pitam se samo je li im dobrohotno hrvatsko svećenstvo ispunilo želju i uredno pospremilo novac od skromnih mirovina u svoju kleričku kesu?).
 
Ono što slijedi jest sažeti, natukničasti odlomak u kojemu ću pobrojati razloge zbog kojih mi se, u oceanu svakojakih serija koje ovih dana preplavljuju TV ekrane, svidjela baš i upravo ova:
 
- jer sukus ljubavnog odnosa koji je smješten u žižu radnje godi mojim pradavnim intimnim predodžbama o tome kako bi trebala izgledati muško-ženska emocionalna erotika,
- jer Onur i Šeherezada znaju savršeno izreći običnim pogledima ono što većina planetarno proslavljenih glumaca ne može riječima, pogledima ni pokretima zajedno,
- jer nema drpanja, jeftinih dekoltea na izvol'te pa čak ni previše poljubaca (a kamoli seksa), a seksualni naboj ipak teče u potocima, što nije nimalo lak zadatak,
- jer mi je neobično zanimljivo slušati turski jezik s mnogo i među Hrvatima uvriježenih turcizama, a s kojim se nikada prije nisam susrela u serijama ili filmovima,
- jer se u seriji kvalitetno isprepliću turska suvremenost i tradicija o kojima donedavno nisam znala mnogo,
- jer sam naučila dosta toga o turskim svakodnevnim običajima, a sam Bog zna koliko volim upoznavati nove-stare kulture pa makar i preko televizijskog programa,
- jer glumci teatralno ne cmolje unedogled, kao u klasičnim meksičkim sapunicama, kada ih sustigne neka životna nesreća,
- jer je radnja dinamična, bez suvišnih otezanja ionako zamornih scena i sporednih događaja,
- jer nema već uvriježene predvidljivosti, poznate nam iz južnoameričkih scenarija, već se igra na kartu iznenađenja i neprekidnog uvođenja novih zapleta i raspleta,
- jer, meni posebice važno, likovi nisu podijeljeni na crne i bijele, već ovaj put postoji i ona šarenilo koje gledatelja navodi da ih preispituje, pita se i sumnja, bez da slijepo obožava prototip sveca i grešnika,
- jer je serija ugodno profinjena, od odijevanja i uređenja domova, preko ponašanja pa sve do odnosa prema životu i poslu; naprosto profinjenost na svim razinama koja se u sveopćoj amerikanizaciji TV programa već odavno pogubila,
- jer se pridaje uzvišena važnost obitelji i toplom obiteljskom životu, što bi mnogima u današnje vrijeme bila neloša i vrlo sugestivna smjernica,
- jer serija progovara o predrasudama u turskom društvu, istovremeno se boreći protiv njih te navještavajući konzervativcima kraj epohe u kojoj je vladala zatucanost društva na mnogim razinama,
- jer su konverzacije životne i uvjerljive, lišene uobičajenih floskula,
- jer mi je prijateljica saopćila da ju Šeherezada po ponašanju i stilu podsjeća na mene, što me baš razveselilo te mi je ujedno sinulo da možda baš toliko volim ovu seriju upravo zbog toga što sam u njoj prepoznala neke dijelove sebe (hint: povratak na prvi odlomak teksta),
- jer je ovo prva serija u kojoj se po kući, actually, nose papuče te se ne liježe s prljavim cipelama po sofama i krevetima!
 
Banalno, da, ali to je nešto što me kao autentičnu Djevicu uistinu osvojilo. No, razlog zašto sam se, zapravo, odlučila za ovu temu jest jedna obznana. Naime, želim svima obznaniti da sam – luzerica. A luzerica sam stoga što se hrvatsko društvo odnedavno podijelilo u dva tabora: 1) tabor kulera i 2) tabor luzera.
 
Kuleri su, razumije se, oni koji s podsmijehom i jednom vrlo „kulturnjački, artistički i boemski“ podignutom obrvom gledaju na ovo „tursko sranje“, premda ga nikada nisu pogledali u komadu (a ako ipak, onako potajice, jesu, kako onda mogu biti kuleri uslijed jednog tako nekulerskog čina?). Luzeri su, jasno, oni koji su se priprosto odvažili ipak baciti pogled na sadržaj (sranja) i, zamislite vi tu sramotu, svidjelo im se! Ako se još k tome usude sve to javno priznati, postaju luzeri na kvadrat. Tako sam vam ja, eto, postala i luzerica, a bome i luzerica na kvadrat. Allah, Allah, jadna mi majka koja me rodila tako nazadnu (hm, nije li retro u modi?).
 
I tako... luzerica na kvadrat neće ići putevima Šeherezade u Istanbul, već će se ipak zaputiti putevima Kinky Kolumnistice ka mjestima koja su već odavno ubilježena na njezinoj pažljivo slaganoj turističkoj wish listi. Luzerica na kvadrat neće nastaviti pratiti seriju zbog sveopćeg trenda i diskutiranja o Onurovim plavim okicama na popodnevnim kavicama, već zbog smislenih razloga koji su joj dodatno popravili raspoloženje i nagnali ju da se zalijepi za TV ekran. Luzerica neće radoznalo škicati što nose nove epizode, već će se štreberski strpiti da ih sama odgleda u toplini svoga doma i uz mamu s kojom je stvorila zajednički večernji ritual češkanja i još jednu uspomenu više u spomenaru života. Luzerica na kvadrat nikada neće postati ni bezkvadratna jer toliko je besramna da se ne libi javnih obznana svojih dnevnih zadovoljstava. Konačno, luzerica na kvadrat neće nikada postati ni kulturnjakinja slična gore navedenim wannabe kulturnjacima jer iz njhovog bi tabora i tako bila ekspresno ekskomunicirana.
 
No, ima nešto što luzerica na kvadrat ipak hoće... zapitati se ono što se uporno zataškava: koliko je i sama kultura – kulturna?

Pozdrav od Kinky!


Komentari (3)add comment

Igniss kaze:

...
E pa evo stalkao sam te do ovdje.... just kidding. Uglavnom Šeherezadu nisam gledao više od jedne epizode, ali potpuno se slažem (najviše ono o kemiji bez seksa/golotinje).

Također mi se sviđaju sve te napomene o jeziku, pogotovo meni kao nekome tko ima mnogo turskih prijatelja... a njih je doduše najviše fascinirala činjenica da se mi pozdravljamo s "bok", što kod njih znači "govno" smilies/cheesy.gif
 
04 Rujan, 2011
Glasovi: +0

ja!!! kaze:

...
najbolji članak koji sam pročitala u svom životu! svaka čast!!!!
i ja volim šeherezadu i općenito su mi ok turske sapunice jer su drugačije od ostalih!! super
 
01 Ožujak, 2011
Glasovi: +0

ćiribu-ćiriba kaze:

...
iz istih razloga gledam i ja... rijetko pametna sapunica potpuno različita od naivnih meksičkih koje su sve na istu foru... lošu foru.
 
27 Veljača, 2011
Glasovi: +1

Napišite komentar

busy