Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



JA: Znate zašto Dolores Lambaši prijeti salmonela? VI: Zašto? JA: Zato što liže stara jaja. Glupo? Odvratno? Ne razumijete? Vulgarno? Imbecilno? Smiješno? Imalo? Nimalo? Ako mislite da sam zaplovila komedijaškim vodama, varate se. Ako mislite da uživam u degutantnosti, varate se. Ako mislite da slovim kao vic-maherica koja i u virtuali nastoji biti urnebesno duhovita, varate se. Ako se pitate tko je, kvragu, Dolores Lambaša, niste propustili ništa bitno. A ako mislite da sam ovaj vic smislila ja, varate se još jedanput. Nisam. A tko jest?

To je ono što i mene zanima – tko jest? Tko smišlja viceve? Kako se šire u neslućene daljine? Kako nastaju? Gdje? Spontano ili ciljano? Ili možda padaju s neba, a mi nikako da im uđemo u trag?
 
Svjesna sam da su zgode i nezgode junaka iz viceva nastale na temelju raznolikih dogodovština i karakternih crtica ljudi iz stvarnog života. Ubacimo li u sve to žličicu (ili žličetinu) stereotipa, kapljicu preuveličavanja, kao i prstohvat izrugivanja, dobivamo pravu pravcatu vicomansku poslasticu. Zdrav razum nalaže da je sve postojeće viceve morao smisliti čovjek (ne jedan, razumije se), a tko drugi? Sve je to meni jasno; jasno mi je da se ljudi vicevima zabavljaju odvajkada (navodno najstariji vic na svijetu potječe od drevnih Sumerana, a ismijavao je onoga tko bi u društvu pustio vjetar iliti goluba, smatrajući da ga je pustio onaj tko se prvi požali na prateći „miomiris“), jasno mi je da postoji podosta kategorija viceva, jasna mi je njihova psihološka uloga u izazivanju smijeha koji oslobađa endorfine, kemijske spojeve odgovorne za osjećaj sreće. Ali i dalje mi nije jasno tko ih smišlja?
 
Pitam to iz razloga što ne poznajem nikoga tko je smislio neki općepoznati vic koji se među ljudima rado prepričava, niti poznajem ikoga tko poznaje osobu koja je smislia neki takav vic, niti sam ikada makar čula da netko osobno poznaje autora bilo kojeg popularnog vica. Svi samo znaju za vic, ali ne i za autora. To mi je čudno, vama nije? Sjećam se da sam svojedobno nastojala aktivno istražiti tko ih točno smišlja, tragala sam za nekim, nazovimo ga tako, znanstvenim člankom, dokazom, razjašnjenjem ili živućim primjerom, ali ništa. Susretala sam i druge ljude zainteresirane za ovaj fenomen, ali ni oni nisu imali odgovor na moje pitanje, sve je uvijek završilo na engimi ili zafrkanciji. Nije meni važno ime i prezime autora, već činjenica da ga netko zbilja osobno poznaje te da je svjedok kako je upravo on, u tom i tom trenutku, pod tim i tim okolnostima, osmislio određeni vic. Neću umrijeti ako to ne saznam, ali živo me zanima!
 
Da ne bi bilo zabune, shvatljivo mi je da je netko maštovit sposoban na licu mjesta osmisliti duhovitu zafrkanciju, zbijati šale na svoj ili tuđi račun te doživjeti neke smiješne životne situacije pa ih dalje prepričavati. Sposobna sam i ja, nije to neki big deal. Stoput sam doživjela, rekla ili učinila nešto komično pa je „to nešto“ postalo svojevrsna legenda u mom krugu ljudi koja se prepričava na gotovo svakom zajedničkom okupljanju. Ali u tome i jest kvaka – prepričava se na našim okupljanjima – ali ne i po cijeloj državi ili šire, kako to inače sa vicevima biva. Ili, ako sam ja iznimka, recite mi je li se vama dogodilo da ispričate neku šalu ili doživite nešto smiješno, a da je to preraslo u popularni vic za kojega nadaleko znaju tisuće i tisuće ljudi koje vi uopće ne poznajete?
 
Činjenica je i da dio viceva dolazi od stand up komičara. U redu, ali u svijetu ima puno, puno, puno više viceva nego stand up komičara (pogotovo onih uistinu duhovitih), tako da mi to i nije neko objašnjenje, plus što ovi često prepričavaju stare fore zavijene u novo ruho. Zatim, dio dolazi iz humorističnih serija ili filmova kojih opet ima premalo u odnosu na broj viceva, a i mnoge humoristične serije nisu bogznakako smiješne. Tu je i Internet na kojemu se vicevi šire brzinom svjetlosti pa, s te strane, nečiji vic lakše dolazi do svoje publike. Ali ni to nije objašnjenje jer vicevi bijahu rasprostranjeni i u vrijeme kada čovječanstvu Internet nije bio ni u peti. Možda sam u krivu, ali čini mi se da je većini viceva izvorni autor i dalje nepoznat, a ako i jest poznat, tada za njegov vic znade samo neposredna okolina, nikako ne i čitava država.
 
Ako imate pokoju pametnu o vicevima, ako osobno poznajete autora ili raspolažete saznanjima koja ja nemam, molila bih da ih podijelite sa mnom jer ja skrušeno priznajem da ne poznajem nikoga tko je u životu smislio neki megapopularni vic. Megapopularni, naglašavam, a ne neku vašu internu foru.
 
Kada bolje razmislim, primijetila sam da sve manje ljudi njeguje naviku pričanja viceva. U prošlosti je to bilo nekako prisutnije, češće, toplije, a sada... kao da iščezava. Ne znam kako je kod vas, ali u mojoj okolini strastveno ih prepričavaju samo dvije osobe. Od svih ljudi koje poznajem, samo njih dvoje i moram priznati da me redovito nasmiju do suza. Unatoč tome, ne mogu se nazvati pretjeranom poklonicom vicomanije jer, kolikogod bili smiješni, vicevi me brzo zamore. Mogu poslušati jedan ili dva, ali provesti sate u društvu pasioniranog vicomana za mene je poput noćne more. Sama viceve pričam toliko rijetko da ta rijetkost tvori jedan veliki NIKADA; uglavnom ih smetnem s uma, a ukoliko mi se neki i zadrži u sivim stanicama, obično je riječ o Chuck Norrisu jer su pitki i lako pamtljivi, a šaljivi. Barem meni.
 
Uživam se smijati, ali, iskreno, moj tip šale baš i nisu vicevi kao takvi. Više volim kada dođe do spontanog razgovora o nekome ili nečemu ili kada se nešto smiješno dogodi pukom slučajnošću – tada ću umirati od smijeha dok me ne zaboli kompletna trbušna muskulatura! S osobom koja dijeli moja humoristična uvjerenja ili, u krajnjem slučaju, sama, ne bi mi bilo prvi put. I najčešće se smijem stvarima koje većinu drugih ljudi ostavljaju ravnodušnima, a ono što kod njih izaziva salve smijeha, za mene nerijetko biva bezvezno. Evo, primjerice, mnogi ljudi Večernju školu drže legendarnom emisijom, ali moju pažnju neće zadržati dulje od minute. Kao ni bilo koja „humoristična“ serija s ovih prostora, uključujući i srpske koje inače izazivaju opće oduševljenje na ovim prostorima. Kod mene ne i to ne zato što imam nešto protiv Srba, dapače, simpatiziram ih u posve jednakoj mjeri kao i Hrvate i kao svaki drugi narod na svijetu, već jednostavno zato što mi humor s brdovitog Balkana nije blizak. 
 
Mene nasmijava fenomenalni britanski kojemu sam i uživo svjedočila prošlog četvrtka na stand up komediji „London Calling“ koja je u Osijek dovela četiri sjajna komičara od kojih mi se nije zijevalo jer izostala je ona hrvatska, kvazihumorna usiljenost koja me uvijek nekako žulja u uhu. Osvojio me i Achmed the Dead Terrorist, ili, pak, međusobne „osvetničke“ pjesme Jimmyja Kimmela i djevojke mu Sarah Silverman, ili pompozni lik Tamara de Grebenovića za kojega većina ljudi nije nikada čula, ili način kako ironični Jimmy Pop Ali pjeva Chasey Lain, ili kada Elizabeth ljutito vrišti zarobljena na vrhu ringišpila, a John ju ne želi spustiti na tlo (tko zna iz kojeg je ovo filma?), ili kada Lee izluđuje gospon Greyja svojim iritantnim navikama na poslu (a ovo?), ili... Nema pravila, ponekad volim djetinjaste idiotluke, a ponekad je ono što druge nasmijava idiotizam. I nije me briga, dokgod mi ramena podrhtavaju od smijuljenja.
 
Malo crnog humora nije loše, šalim se katkad i na svoj račun, mogu i tzv. dirty jokes, dapače, ali dokgod nije u obliku klasičnog vica. Držim da Život svojom svakodnevicom priča puno bolje viceve od bilo kakve plastične, općeprihvaćene šale. Zato i štujem britanski humor koji je životan da životniji ne može biti. Da ne zaboravim, vratimo se nakratko na uvodni vic. Upravo njega odabrah kao uvertiru današnjem tekstu iz jednostavnog razloga što je to posljednji vic koji mi je ispričan pa me ujedno potaknuo na analizu vica našeg svagdašnjeg. Protiv lijepe Dolores nemam apsolutno ništa, tako da ovaj nasumični vic ne igra ulogu žena-je-ženi-vučica oruđa.
 
I tako... pišem ja, pišem i pišem, gomilaju se retci, a uvodno pitanje i dalje iscrtava upitnik u mojoj glavi: tko, konkretno, smišlja viceve? A dok mi pišete vlastita razmišljanja na zadanu temu, čujte još jedan:
 
JA: Može još jedan vic?
VI: Može.
JA: Otkopčan vam šlic!
 
Čisto kao uspomena na djetinjstvo. : )

Pozdrav od Kinky!


Komentari (2)add comment

ElviaMathews23 kaze:

...
Some time before, I needed to buy a good car for my corporation but I did not have enough cash and couldn't purchase anything. Thank goodness my mother adviced to try to get the mortgage loans from trustworthy bank. Thus, I acted so and was happy with my college loan.
 
09 Kolovoz, 2011
Glasovi: +0

Mario kaze:

...
Ja znam jednog koji je smislio vic. Dotični je malo više za matematičare i ETF-ovce...pa evo. Sretno se dva limes-a. Kaže jedan " E di si? Kako žena, djeca? Da li još uvijek težiš u beskonačnost?" Bili smo pijani smilies/grin.gif
 
30 Siječanj, 2011
Glasovi: +1

Napišite komentar

busy