Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



Jedna od najstarijih italskih božica bijaše Flora, zaštitnica cvijeća, drveća i proljeća. U antičkom Rimu imala je svoj hram na brežuljku Kvirinalu, a o njezinom se kultu brinuo poseban svećenik. Mitologija kaže da je Flora bila nimfa kojom se oženio Zefir, bog zapadnog vjetra i proljeća, povjerivši joj vladavinu nad cvijećem, a ona je svojom dobrotom ljudima darovala cvjetno sjeme i med. Junona, žena Jupiterova (i pandan Heri iz grčke mitologije), bijaše bijesna radi Minervinog rođenja iz Jupiterove glave te poželješe sama začeti i roditi dijete. Tu stupa na scenu Flora koja joj poklanja cvijet čiji dodir osigurava materinstvo. Tako se rodio Mars, u čiju čast je nazvan i prvi mjesec proljeća, mart. 

Otuda i floralije. Bio je to veseo blagdan u čast rimske božice Flore koji se slavio u razdoblju od 28. travnja do 3. svibnja. Na gradskom trgu okupljeno bi mnoštvo promatralo razuzdane hetere (inačica kurtizana) koje bi, na zahtjev publike, bacale sa sebe haljine, ostajući potpuno nage; priređivale su se cirkusne igre, a ljudi su cvijećem ukrašavali svoje domove. No, floralije nisu bile svojstvene samo Rimljanima, nego se taj kult prenosi i u katoličanstvo, u obliku jurjevskih svečanosti (a kod pravoslavaca Đurđevdan). 

Mi ne moramo čekati 28. travnja da bismo slavili buđenje Prirode i ukrašavali svoje domove njezinom šarmantnom cvjetnom dječicom, zar ne? Iako, radi se o sjajnom običaju koji bih ja sama, primjerice, rado stavila u svoju košaricu preuzetih tradicija koje inače pomno biram te uvrštavam samo ako ocijenim da imaju opravdan i meni drag smisao. Oh, uvriježeno dodvoravanje Prirodi itekako ima smisla; ako netko zavrjeđuje biti uzdizan u nebesa, tada je to zasigurno Ona. Šuma je moja mila prijateljica, a njezini sinovi, stabla, pradavna su mi fascinacija. Ma, volim ja sve biljne stanare Prirode, ali cvijeće... to je osobita ljubav u ljubavi. Ne, nemam vlastiti cvjetnjak, a o sadnji i uzgoju cvijeća ne znam ništa. S te sam praktične strane potpuna amaterka, priznajem, ali sam zato šampionka u onome dijelu koji je ipak mrvicu zahtjevniji: u cvjetnom prijateljevanju. 

Biti prijatelj cvijeću nije lagan zadatak. Dat ću vam primjer. Između dva osječka kina nalazi se parkić sa posađenim ljupkim cvjetnjacima koji u proljeće plijene poglede svojom šarenom, eklektičkom pojavom. Hm, ili bi barem trebali plijeniti. S vremena na vrijeme uputim se u taj parkić, sjednem na jednu od klupica i promatram te umilne cvjetne glavice kako se klate na vjetriću, lascivno i mazno, pozivajući kukce da ih opraše jer im nikada nije dosta tog floralnog vođenja ljubavi. Razumijem ih, namignem im koji put, u svrhu potvrde da su prave pravcate zavodnice, a one mi zauzvrat pružaju osjetilnu senzaciju kakvu rijetko gdje u gradu mogu doživjeti. Božanski. S druge strane, sjedeći u tom raju u malome, u oči mi upadaju prolaznici koji pored cvjetnjaka prolaze kao pored turskog groblja. Ništa ne vide, ništa ne osjete, a da im spomenem maločas opisano vođenje ljubavi, posprdno bi mi se nasmijali. Ah, pa to je samo cvijeće za koje su milostive gradske vlasti izdvojile dio proračunskog novca kako bi ukrašavalo centar grada. Tako oni gledaju na moje male, koloritne prijatelje, svodeći ih na obično dekorativno sredstvo, a oduzimajući im ono što sami nikada neće imati: osobnost. 

No, pustimo mi nemaštovite tmurnjake. Cvijeće posebno volim u svome domu, uživajući njegovu blizinu čitave godine, dopuštajući da moj prostor za življenje učini prostorom za uživanje. A za nagradu, nikada pored svoga cvijeta ne prođem šutke, ne obazirući se. Svako malo mu prišapnem toplu riječ podrške, jutrom obvezno porazgovaramo, a zna pasti i pokoji poljubac u prolazu, znate onako, u laticu ili list. Nakon toga mu se pupovi puno brže rastvore, a ja to rastvaranje tumačim kao široki osmijeh. Točno pamtim trenutke u kojima mi je bio poklonjen cvijetak (a i one u kojima sam ga poklonila ja, što posebno volim). Tko, gdje, kada, koji cvijet, kojim povodom, način na koji mi ga je položio u ruke i, ono najvažnije, izraz lica koji ga je pritom odavao, u njemu je sav smisao. Moj izraz lica uvijek je isti – razgaljeno oduševljenje, a odmah idućeg trena instinktivno mu guram nos među latice, njuškajući došljaka bez imalo srama. 

Odlučih napisati ovaj tekst u slavu onim cvjetnim vrstama koje su bile najveće osvajačice teritorija zvanog Kinkyno srce. Znate li da vaše najdraže cvijeće nepogrešivo naslikava osobe skrivene u vašim dušama? 

DJEVIČANSKI LJILJAN
Ljiljan, i to bijeli, moj je favorit. Zovu ga još i Lilium candidum ili Madonna lily. Simbol je čistoće i nevinosti, a meni je posebno mio zbog svoje dvojake prirode: naime, njegov trubljasti cvijet odraz je nježnosti i osjetljivosti na ćudljivost okoline, dok su mu listovi zimzeleni, što odaje neobičnu postojanost i snagu. Ovaj veteran star je gotovo 3500 godina, a prva mu je pojava zabilježena na otoku Kreti gdje se koristio kao ljekovita biljka. Feng shui ga smatra simbolom ljeta i bogatstva (prvenstveno duhom), dok je starim Kinezima predstavljao vječnu ljubav. Grcima je značio nježnost, kao i utjelovljen pjev cvrčaka i muza, a jedan od njihovih mitova kaže da je bijeli ljiljan nastao od Herina mlijeka nakon poroda. U kršćanstvu ljiljani simboliziraju čistu, djevičansku ljubav, a sam posjet anđela Gabrijela Djevici Mariji popraćen je kiticom ljiljana koju joj pruža. Postoji jedna zanimljivost vezana uz ljiljane. Naime, od pradavnih se vremena smatra da na grobovima osuđenika za zločine koje nisu počinili, sam od sebe, niče upravo bijeli ljiljan, bez da prije toga bude posađen. A znate kako kaže kineska narodna: „Ako imaš dvije štruce kruha, prodaj jednu i kupi ljiljan.” Znakovito, nema šta.

EUFORIČNI TULIPAN
Tulipani ili lale moj su drugi favorit. Svojedobno su počivali pored moga uzglavlja, svakoga me jutra budeći energičnim mirisom, pobogu, kakav je to miris bio! Nikada mi soba ne miriše tako škakljivo kao kada ugostim tulipansku vojsku. Ime im dolazi od turske riječi „turban“, zbog specifičnog, turbanastog oblika glavice. Kod tulipana nemam jednu najdražu boju, dapače, privlači me upravo taj boom nijansi jer u svakoj očitavam posebnu emociju, oduševljeno se zrcaleći u njoj. Perzijska legenda o nastanku tulipana kaže da mladi princ Farhad bijaše ludo zaljubljen u svoju služavku Shirin. Jednoga dana do njega je doprla (lažna) vijest da je Shirin mrtva. Preplavljen tugom, Farhad je upregnuo konja, odgalopiravši preko stijena u sigurnu smrt. Od mnoštva zadobivenih rana na stijenama, kapljice krvi su se raspršile po tlu, a iz svake je izniknuo po jedan grimizni tulipan, kao simbol njegove ljubavi prema Shirin.

Zato je u staroj Perziji crveni tulipan bio simbolom strastvene ljubavi, a Turci iz Otomanskog carstva bili su prva kultura koja je slavila ljepotu tulipana i počela ga uzgajati. Sultani su ih, kao statusni simbol, obožavali do te mjere da je jedan od njih potrošio toliko novca na godišnji festival tulipana da je došlo do sudskog postupka protiv njega zbog prevelikih izdataka pa se kaže da je on prva zabilježena osoba u povijesti koja je doista izgubila glavu zbog tulipana! U 17.st, u Nizozemskoj, zavladala je prava tulipomanija, a cijena tulipana rasla je iz dana u dan. Ljudi su ostavljali svoje poslove, pa čak i obitelji, ne bi li se otisnuli u tulipansko poduzetništvo, a pomama za tulipanima dosegla je tolike razmjere da su lukovice postale valuta sama po sebi čija se vrijednost svakodnevno mijenjala, poput vrijednosti dionica i obveznica. Hm, u usporedbi s tolikom tulipanskom popularnošću, nije ni čudo da su pronašli put i do mojega srca (hm, ili možda baš jest, pošto inače nisam osoba koja nužno „voli sve što vole mladi“). Ne mogu ne spomenuti da neki ljudi još i danas jedu lukovice tulipana, što je posljedica nestašice hrane u prošlosti, a u Japanu se od njih pravi tulipanovo brašno. James Montgomeryjev poetski trenutak: „Latice tulipana sjaje se u rosi, predivne, a različite sve do jedne.“

SNAŽNI GERBER
Gerber je toliko lijep kao da želi poručiti da je i samodovoljan u svoj toj svojoj ljupkosti. Najmiliji mi je crven, tamno, krvavo crven i velik je poznato je koliko volim crvenu boju! Gerber je simbol snage i veličine, a za mene je i simbol hrabrosti jer njegove latice ostaju otvorene i tijekom noći. Gerber potječe s juga Afrike, a ime je dobio po Traugottu Gerberu, njemačkom fizičaru koji ih je skupljao na danskom poluotoku Jutlandu. U Nizozemskoj je simbol svjetskog Dana nepušenja koji se obilježava 31. svibnja, kada se narančasti gerberi poklanjaju uzoritim nepušačima (vjerojatno simbolika snage i ustrajnosti). „Radije bih imala gerbere u vazi, nego dijamante oko vrata.“, reče jedna neimenovana cvjetna zaljubljenica.

NJEŽNA MIMOZA
Žuta mimoza bio je najdraži cvijet moje najdraže bakice koja me naučila kako u njemu uživati. U spomen na tu ljubav, donosim joj ga i dan danas na grob jer sam sigurna da, tako netjelesna, jednako uživa u njoj kao i ja, bez obzira što ju fizički ne osjećam pored sebe. U mimozama se uživa prvenstveno duhom, a duhom smo i tako nerazdvojne. Upravo zbog toga mimoza mi se kasnije dodatno omilila, saznavši za njezinu nesvakidašnju simboliku. Mimoza je, među slobodnim zidarima, bila simbol čistoće i vječnosti duše te pogrebni simbol uskrsnuća i besmrtnosti. Tijekom rituala u kojima se koristila vjerovalo se da miris njezine zapaljene kore tjera demone i zle duhove te bogovima osigurava dobro raspoloženje. Eto, i bogovi su imali svoje tripove! Meni su dovoljan trip naše malene poveznice kada mi ljudi znaju reći: „Ma, Kinky, ti si prava mimoza!“ (listovi mimoze inače osjetljivo reagiraju na toplinu, grube dodire ili svjetlost; otuda opaska o osjetljivosti). Istina, ponekad sam i mimozasta, pa što? Ni sama mimoza zbog toga nije manje vrijedna biljčica. Znate li da se paperjasti izdanci mimoze u Burmi, Laosu i na Tajlandu koriste kao sastojak juha, curryja i omleta, a njezin je med osobita delikatesa, dok se u ayurvedskoj medicini rabi kao sredstvo protiv prerane ejakulacije. Hrvatska narodna mudro kaže: „Ako si čovjek – vodi ljubav, ako si cvijet – budi mimoza!“

SVEVREMENI JORGOVAN
Jorgovan je samo jednom pohodio moj dom, zbog čega za njim možda čak i najviše žudim, iako nije neki problem nabaviti ga. Ove godine zasigurno hoću, a dosad uživah u njegovu veličanstvenom mirisu kada se odlučio otisnuti iz tuđih vrtova. Došetavši se u moju sobu, baš me zanima tko bi odnio mirisnu pobjedu – tulipani ili on, dok bi u onoj reminiscencijskoj bitci bio neupitni pobjednik. Naime, uz mimoze, i on je jedan od podsjetnika na moju bakicu u čijem vrtu mi je mirisao proljećima i proljećima, obilježivši čitav jedan sretan period moga života koji uvijek iznova mogu prizvati maženjem nosića s njegovim ljubičastim, cvjetnim metlicama. Drugo ime za jorgovan je i syringa, što bi na grčkom označavalo frulu. Jorgovan simbolizira mladost, a u mnogima izaziva sjetu nad njezinom prolaznošću jer mu je u svibnju vrhunac cvatnje, a cvjetovi mu, nažalost, traju svega nekoliko dana. No, smatram ga i nepokolebljivim borcem jer preživljava u različitim vremenskim uvjetima te na inače nepogodnim površinama, često i uz napuštene okućnice čiju samoću samovoljno remeti. Ne bi li takav trebao biti i čovjek? Očaravajuć u mladosti, kasnije održavajući tu čaroliju svojom ustrajnošću i snagom u svim epizodama života. „Travanj je najokrutniji mjesec, jorgovani se rađaju iz mrtve zemlje, stapajući žudnju i sjećanja, miješajući dosadno korijenje s proljetnom kišom.“, T.S. Eliot.

SRETNI BAMBUS
Obožavam bambusiće, naprosto ih obožavam! Ustvari, možda mi je bambus čak i najdraža biljčica od svih. Upravo me jedan, vječiti stanovnik mojih odaja, pogledava sa stola, signalizirajući mi da vam o njemu napišem pokoju lijepu riječ. Hoću, maleni, naravno da hoću. Bambusić mi je poklonila mama, a legenda kaže da je najveća sreća upravo kada ga dobijete na dar. Da, on je simbol sreće i uspjeha (jer je najbrže rastuća biljka na Zemlji, snažan je i gipak, s uvijek zelenim izdancima), a Feng Shui kaže da podiže energiju doma, kao i njegovih ukućana, kako bi se lakše nosili sa stresnom svakodnevicom. Najmudrije je smjestiti ga u one kutke u kojima nema toliko slobodnog protoka energije, pošto ju mali srećonoša uspješno razbuđuje, a ako ga odlučite nekome pokloniti, znajte da mu tim osobitim znakom pažnje unosite prosperitet u sve vijuge života. U kineskoj filozofiji, uspravna stabljika bambusa simbolizira put ka prosvjetljenju, a odsječci stabljike predstavljaju korak po korak toga puta. Svakoga jutra ga promatram i pitam se koji ću korak i sama toga dana učiniti.

Stara vijetnamska legenda zbori o ubogom farmeru, smrtno zaljubljenom u predivnu kći svoga gospodara. Međutim, gospodar ne želi dati ruku svoje kćeri siromašnom farmeru, postavljajući mu nemoguć uvjet: da mu donese bambusovo drvo sa stotinu čvorova. Pred farmerom se pojavio dobrohotni Buddha, rekavši mu da se takvo drvo dade napraviti od stotinu čvorova više drveća, saopćivši mu magične riječi kojima će to učiniti: „odmah se spojite, odmah se razdvojite!“. Farmer se trijumfalno vratio pred gospodara, iznova zatraživši ruku njegove kćeri. Znatiželjan da vidi toliko dugačak bambus, gospodar se, taknuvši ga u nevjerici, čarolijom spojio s bambusom jer je farmer počeo izgovarati magične riječi. Priča završava sretnim brakom farmera i gospodarove kćeri, nakon što je gospodar dao pristanak ne bi li bio odvojen od bambusa. Bambus je, inače, odličan za jelo, nerijedak je gost u mojoj kuhinji, a okusom podsjeća na nešto tvrđu blitvinu stapku, dok se njegovo izdržljivo drvo koristi za izradu namještaja, posuđa, igračaka, košara, ukrasa, podova, lula (pogotovo opijumskih), a u staroj se Kini od njega izrađivao i papir. Ono što mene fascinira jest njegova nezahtjevnost jer tolerira minimum dnevne svjetlosti, pogodan je za život u stanu, a jedino što zahtijeva je zamjena vode jedanput u dva tjedna. Ovaj se bambusić u hrvatskim dućanima, zapravo, zove „sretni bambus“, nije pravi bambus, već pripada porodici ljiljana. U Kini se smatra da će vam dvije stabljike donijeti ljubav, tri sreću, pet zdravlje, osam bogatstvo, a devet sreću na svim poljima. Dvosmisleni Bruce Lee: „Pogledajte kako se najčvršće drvo najlakše slomi, dok bambusovo ili vrbino preživljavaju savijanja na vjetru.“

MISTIČNI MAK
Zašto mak? Jer za mene ima posebno značenje, od rođenja, unatoč tome što se smatra simbolom smrti (zbog krvavo crvenih latica) i vječnoga sna (zbog opijumskog učinka). U grčko-rimskoj mitologiji makovi se daruju mrtvima, a koriste se i kao simboli na nadgrobnim spomenicima koji sugeriraju vječni san (a po nekim tumačenjima i vječni, uskrsnuli život). Zato što je bio jedina živuća biljka preostala na opustošenim bojnim poljima belgijske Flandrije, tijekom 1. svjetskog rata, mak je simbol Dana sjećanja na žrtve Prvog svjetskog rata koji se obilježava 11. studenoga. U Perziji su ga smatrali simbolom ljubavi, nazivajući ga „vječnim ljubavnikom“. Samljevene sjemenke maka koristim u različitim jelima jer su neobična, ali svakako ugodna okusa. No, što me fascinira kod maka? Njegova dvojnost – i smrtnost i vječni život, i mašta i opasnost, i hrabrost i nježnost, i omraženost i ukusnost. Sve to sam i ja sama; smrtna, vječna, maštovita, opasna, hrabra, nježna, omražena i ukusna. Providna, a istovremeno me mistika duž cijelog tijela obavija. I kako ga onda ne (za)voljeti? „Čini se da i grimizni cvjetovi strasti rastu na istoj livadi kao i makovi zaborava.“, Oscar Wilde.

Cvjetoljupka u meni ne ograničava se na ovih sedam vrsta, želim još, i još, i još cvjetnih prijatelja, da svakoga dana u godini živimo malenu zajedničku bajku u velikoj životnoj slikovnici. Radi se, zapravo, o jednoj od mojih najvećih želja - svakodnevno na svome stolu gledati u živu poeziju cvijeća. To bi me činilo uistinu sretnom.

Kineska poslovica kaže: „Ona koja sadi cvijeće, sadi sreću.“ Jednoga dana bit ću Ona, a tada će moje cvijeće priređivati floralije meni u čast. Do tada, pričajte mi vi o Prirodi koja se nastanila u vašim srcima. Jer Priroda je najčarobniji i posve besplatan dar kojim smo obdareni, a istovremeno toliko drsko gažen od strane kratkovidnog čovjeka. Nataknite naočale i učinite se dalekovidnima te postanite iznimke koje ovoga puta - ne potvrđuju pravilo.

Kinky Kolumnistica


Komentari (2)add comment

Sanjiva kaze:

08 Studeni, 2010
Glasovi: +2

Suncokretica kaze:

...
Predivan ti je ovaj post.....ja sam Ona, sadim cvijeće, volim cvijeće, i premda živim od cvijeća još ga uvijek volim....i ne razumijem ljude koji ga ne vole
 
07 Studeni, 2010
Glasovi: +2

Napišite komentar

busy