Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



Ima jedna pjesma koja dugi niz godina bijaše kobna za mene. Kada sam ju prvi put čula, sjećam se da je bila večer, ležala sam na podu svoje sobe, bio je mrak, iako ne potpuni, a masakrirala ga je tek jedna jedina svijeća. Ispuštala je intenzivan miris borove šume uz koji biste, ako dovoljno dugo i koncentrirano žmirite, lako dobili dojam da doista i jeste u njezinu uterusu, a da se ispod vas ne nalazi tvrdi parket, premazan istomirisnim eteričnim uljem, već mekana zemlja s kojom neki vode više, a neki manje ljubavi.

Album grupe H.I.M. po prvi se put oglasio u mom uhu, pjesma za pjesmom, dok nije uklizala i ona kobna - "Love You Like I Do". Ne želim zvučati cmoljavo, nije da nisam, samo ne želim tako zvučati, no ovoga puta nema mi druge. Dakle, stala sam doslovno ridati od plača, već kod prvog stiha, ridati toliko jako da me boljelo grlo, nisam uspijevala gutati, a morala sam (željela?) jer mi se lava suza slijevala preko usana, ravno u osušeno grlo. Osjećala sam se toliko prokleto samom, a, pazite, nije to bio neki tinejdžerski emo hir, pošto se u to vrijeme moja adolescencija već odavno svršila. Mogla sam u tim trenucima kao iz topa nabrojati najmanje pet osoba za koje bih odgovorno tvrdila da me bezrezervno vole, ali me ipak stezalo u grlu; sumnja, ili nevjerica, ili predosjećaj, ne znam ni sama što.

Tresla sam se od plača, napipkavši u tom polumraku tipku repeat i dopustivši pjesmi da me satre do kraja. Oh la la, uspjela je! Vrtila se, vrtila, vrtila, vrtila, vrtila, prava vrtoglavica emocija, sve dok mi se, nakon par sati, osjećaj iznenadne beskrajne samoće nije toliko zgadio da sam ju naprasno stopirala, puhnula u svijeću-masakriračicu, par trenutaka tapkala u mraku, upalila svjetlo, a album pospremila među ostale te ga nikada više nisam poslušala. Zbog pjesme koja niti nije nužno negativistička samu sam sebe uvjerila da jednostavno ne postoji taj osjećaj apsolutne ljubavi prema nekome, baš ono, da znaš da nekome pripadaš toliko da te NIKADA ne bi dao jer te bezuvjetno obožava, cijelu cjelcatu tebe. Poslije, kolikogod me netko uvjeravao u suprotno, a ja naoko povjerovala, u mozgu mi je i dalje odzvanjala uglazbljena kob osamljenosti, rođena te večeri. Do neki dan.

Iznova večer. Iznova mrak. Iznova svijeća (ovaj put smirujuća lavanda). Iznova „Love You Like I Do“. Svjesno. Premda svjesno, uplašila sam se onog opetovanog gušenja u suzama. Slušati ili ne? Da? Ne. Da? Ne. Da? Da. Koja sam ja hrabrica; dobrovoljno sam se prepustila u njezine ruke kao kad se robinja dobrovoljno prepušta u ruke Gospodara koji vrlo lako može biti obični pozer koji o psihologiji dominacije pojma nema. Može, ali i ne mora. Moja pjesma ipak nije pozerica. Vična je dominiranju osjećajima, ali nije jedna od onih Gospodarica koje ranjavaju. Čak štoviše, toga dana me iscijelila!

Stih koji me najviše mučio glasi: '“No one will love you the way I do“. Uvijek sam se pitala tko je taj netko tko će me voljeti kao nitko? Mama? Tata? Bilo koji krvni srodnik? On? Prijatelji? Tajni obožavatelj? Javni obožavatelj? Itko? Ma kakvi. Nitko od navedenih. Shvatila sam da će me na taj ekskluzivni način voljeti samo jedna jedina osoba na ovome svijetu: JA. Shvatila sam da sam nepovratno zaljubljena u ženu - zaljubljena u samu sebe. Pa se pitam. Pa se pitajte. Zapitajte se. Zamislite. Nikako ne preskočite nadolazeći paragraf. Odgovori su tako odzvanjajući, obrnuto proporcionalni bezglasnosti postavljenih pitanja...

Jesam li narcisoidna glupača ako vam kažem da sam zaljubljena u sebe? Je li onaj tko nije zaljubljen u sebe mulac bez samopoštovanja? Može li netko tko ne voli sebe voljeti ljude oko sebe? Je li ljudska površnost produkt prikrivene samomržnje? Je li samomržnja produkt nepoznavanja sebe? Je li samomržnja produkt poznavanja sebe? Što ljude tjera na taj osjećaj neljubavi prema sebi? Jesu li tako odgajani ili su takvima rođeni? Je li voljenje drugih zapravo voljenje prepoznatih komadićaka sebe u njima – koji nedostaju? Koji - dostaju? Je li ljubav prema drugome sebičnost? Je li ljubav prema sebi egoizam? Možemo li ugoditi drugima ako nismo ugodili sebi? Hoćemo li se osjećati iskreno ugodno ugađajući drugima ako smo sami neugođeni? Jesu li hedonisti neprikosnoveni samoljupci? Gleda li se onda na hedonizam s tolikom rezervom zbog samomržja? Postoji li itko tko hedonist nije? Jesam li dovoljna hedonistica? Jesam li perverzna ako me uzbuđuje moje tijelo? Ili samo umišljena? Ili normalna? Može li u seksu uživati osoba koju njezino tijelo ne uzbuđuje? Ako me uzbuđuje moje tijelo, jesam li biseksualna? Nastaju li zločini iz ljubavi prema sebi ili iz njezina manjka? Je li manjak samoljublja bolest? Ili, pak, njegov višak? Jesu li samoljublje i samodopadnost sinonimi? Gdje je granica između samoljublja i podlosti? Je li obožavanje sebe dobro djelo? Može li netko tko sebe ne voli voljeti svoje dijete? Postoji li (samo)ubojstvo iz samoljublja? Koliko puta dnevno vodite ljubav sa samim sobom? Je li maženje u mislima fikcija? Je li maženje prstićima realnost? Kada učim, volim li se? Kada ljenčarim, volim li se? Kada naporno radim, volim li se? Kada kupujem, volim li se? Kada apstiniram, volim li se? Kada se mijenjam, volim li se? Volim li se kada plačem? Volim li se kada se volim? Boje li se ljudi voljeti sebe? Je li samoljublje hrabrost? Idu li skupa samoljublje i laž? Vole li sebe poltroni? A plastelinjaci? Jesam li zaljubljenija u sebe od onog oportunista? Jesam li oportunistica baš zato što sam samozaljubljena? Mogu li se predozirati samoljubljem? Poboljšava li samoljublje okolinu ili joj šteti? Može li biti štetan onaj tko sebe iskreno voli? Može li biti koristan onaj tko sebe ne voli? Poznajemo li definiciju samoljublja? Poljubite li nekad sami sebe? Pridonosi li samokritičnost samoljublju? Može li se samoljublje usavršiti? Degradiraju li ga pogreške? Jesu li humanitarci najveći samoljubi? Uživate li u svojoj osobnosti kao da je umjetnost? Kako da uživa itko ako ne uživate vi? Budete li ludi ako vam netko pokuša oduzeti – vas? Ili vam je svejedno? Znači li voljeti sebe, osloboditi se? Ili se okovati? Koliko su dugačke vaše uzde? Jeste li konj ili konjanik? Ili oboje? Jesam li egoistica ako kažem da se obožavam? Jesam li? Jesam li?

Štogod da jesam, to sam. I kad sam samozadovoljna, a i kad sam baš onako strogo samokritična, ja sam i dalje zaljubljena. U vezi smo već dvadeset i osam godina i sretne smo. Bilo je uspona i padova, ali ova bips zajednica neobično nam paše, uvijek smo bile tim. Gradimo jedna drugu kao prave pravcate bauštelke te svake noći u toj građevini organiziramo svoj intimni pir. Katkad smo i razdvojene jer kvalitetna je veza na vidiku upravo onda kada znate kako biti sami. Mi to znamo, možda i predobro. Usrećuje me brinuti se za nju, njegovati ju i ugađati joj, poučavati ju novim stvarima i svakom minutom ju razveseljavati onako da mi se od srca smješka. Kada se smješka, kao da je cijeli svijet moj jer ona vam je jedna od onih ljudi koji znaju kako biti sretni. Ponekad je prava mala grandomanka čijim zahtjevima nije lako udovoljiti, ali mnogo češće ju oduševljavaju sitnice. Što drugo tada mogu, nego ju oduševljavati? I danas sam to učinila: nakon kupke sam ju izmasirala jednim fiiiinim uljem za tijelo, nakon čega je dolazila k sebi uz šalicu čaja od jasmina te sam ju u mislima nasmijavala prepričavajući joj neke zajedničke uspomene iz prošlosti. U jednom trenutku malo su joj se zasuzile oči. Rekla je da je od sreće. Vjerujem joj... iako ponekad zna mudro zaobići istinu kako bi me zaštitila. Koliko ju volim? Toliko da bih dala život za nju. Paradoks, ha? Ah, čujte, kada volim, tada to činim cijelim svojim bićem. Sva joj se dajem i uzimam ju u potpunosti. Obožavam ju više od sebe same. Pobogu, kako sam paradoksalno zaljubljena u tu djevojku!

Sukus ove filozofije u malome o nečemu tako velikom kao što je ljubovanje bio bi u izrazu žaljenja. Da, žalim što zemaljskim stazicama ne kroči mnogo više samoljubaca. Ne mislite li da bi tada svijet bio mnogo smislenije mjesto za življenje? Još jedan paradoks? Promislite dvaput, dok ja ne prestajem promišljati o njoj jer, ipak, no one will love me the way she does.

A vas?


Komentari (6)add comment

Jelena, dobra vila... kaze:

...
sjajan text... bravo ! :-)
 
21 Listopad, 2010
Glasovi: +0

Laura kaze:

...
Kinky... čitala sam sve tvoje tekstove ovdje.... baš bi se htjela upoznati s tobom...
 
19 Listopad, 2010
Glasovi: +0

Roda 5 kaze:

...
Hehe, Kinky istraživačica smilies/smiley.gif
 
17 Listopad, 2010
Glasovi: +0

sabbath kaze:

...
odlicno pitanje: "Moze li netko tko ne voli sebe voljeti ljude oko sebe?"

ako sam dobro shvatio tekst,tu se ne radi o tome treba li nekome decko i ima li ga kinky,vec tek ako iskreno volis sebe i ako si u harmonicnoj vezi sam sa sobom,tad mozes ostvariti pravu ljubav i sa drugom osobom.svatko bi trebao teziti tome.pohvala!
 
17 Listopad, 2010
Glasovi: +1

Divina kaze:

...
Tebi treba dečko smilies/smiley.gif
 
17 Listopad, 2010
Glasovi: +3

Karolajna kaze:

...
Ja ipak mislim daje za ljubav potrebno dvoje... radi razlika, sitnih iznenađenja i padova i prekrasnih uspona smilies/smiley.gif
 
17 Listopad, 2010
Glasovi: +1

Napišite komentar

busy