Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



Svi imaju poneku neekološku naviku pa tako i ja. Kada bih vas priupitala što je za vas opuštajuće kupanje, vjerojatno biste se odlučili za lješkarenje u kadi punoj mirišljave pjene, toliko dugo dok se voda ne rashladi i ne potjera vas natrag ka suhoj realnosti. Prava idila, nema šta, u usporedbi s tuširanjem o kojemu vlada uvriježeno mišljenje kao o inačici brzinskog higijeniziranja, praktičnog u žurnoj svakodnevici i ne tako harmoničnog kao što je kupka. S tim uvriježenim mišljenjem ja se ne bih složila i tu započinje priča o mojoj neekološkoj navici.

Ledena zima ili, pak, pokoji ledeni period uslijed ljeta. Oštri sjeverac izaziva bol od hladnoće pod mojim rebrima, ali to je ona mazohistička bol kojoj se radujem jer sve mi je ugodnije od ljepljivih ljetnih sparina. Radujem joj se jer obožavam kontrast kročenja cvokotajućom ulicom, mokrom od cjelodnevne kiše, i ritualnog tuširanja koje slijedi po dolasku svome domu.

Svjetlost velike, okruglaste svijeće mazi se sa zidovima zamračene kupaonice u kojoj kraljuje umilna tišina. Tišinu remeti tek zvuk kapljica koje ispod drške tuša u jurišu klize po nagom ženskom tijelu. Isprva su tople, kao što je topao uvod u dragu vam knjigu, topao toliko da je nužno sklopiti oči i zamisliti ispričane prizore pod svojim kapcima. Zatvorenih se očiju kapljice počinju osjećati i osjećajima, a ne samo receptorima duž kože... Prsti na zagrijanoj slavini pojačavaju temperaturu vode koja od topline oprezno kreće ka vrelini, ne prestajući ni na tren oplahivati ponuđenu joj površinu tijela. Drhtavu, ali se na vrelinu pokorno navikava. Drška tuša sasvim lagano klizi od potiljka, preko jednog ramena, po ključnim kostima i grudima pa sve do drugog ramena, ne bi li svoju putanju završila odostraga, odakle je i zakoraknula. Tijelo se grči i ježi od tog vrućeg, vodenog plašta koji ga grli sa svih strana, pružajući mu ugodu koja se valovima širi u sve njegove kutke, baš poput njegovog veličanstva - orgazma. Mirisna pjena ovdje prestaje imati samo praktičnu, higijensku funkciju; ruku za ruku, ona vodi do djetinjstva, vodi pod more, vodi među trave, vodi u teglicu meda, vodi ravno među latice cvjetova, vodi u čašicu jogurta, vodi prema drvetu masline, vodi ka Orijentu i vodi u sjećanja, ovisno koji si miris odaberete iz palete ponuđene na policama dućana.

Vjeđe su i dalje sklopljene, mišići se opuštaju unatoč tome što se tijelo nalazi u stajaćem položaju. Voda je sasvim vrela i peckajuća na koži koja joj spremno odgovara širenjem svojih pora, naviknuta da vlasnica s vremena na vrijeme koketira s njezinim strpljenjem. Kako znati kada okončati tuširanje? Uvijek u isto vrijeme – kada se ogledalo na zidu nasuprot kadi zamagli do te mjere da podsjeća na zamućene zjenice pred plač, dok iščekuju suzice da se popnu na pozornicu, u deus ex machina maniri. Osjetilnoj senzaciji tih sasvim intimnih trenutaka kumuje ugodna para koja iz tijela pažljivo odnosi svaki svežanj tuge i pedantno posloženih problema. Nestaju, gube se u izmaglici, a jedino što u mislima ima šanse preživjeti jest divljenje tom kontrastu ledene ulice koja je tijelo onemoćala svojom hladnoćom i vrelog tuša koji mu je ponudio fantastično utješan zagrljaj kakav se može usporediti jedino sa zaštitničkim zagrljajem ljubavnika kojeg obožavate. Obožavam.

Ovo nepomično stajanje nasred kade traje punih pola sata. Ponekad i duže. Tisuću osamsto sekundi neprekidnog istjecanja vruće vode koju sebično ne štedim, dopuštajući joj da me hipnotizira mirišljavom parom u nosnicama i putovanjem po onim dijelovima moga tijela za koje važeću putovnicu ima još samo jedna osoba u snoviđenju kojeg nazivamo životom. To nije ekološki, ali nije humano ni lišavati svoj tjelesni hram, onako kruto spartanski, baš svih prinosa na pripadajućem žrtveniku. Moj povremeni prinos je polusatni mlaz, jedan od rijetkih eko-grijeha s kojima mogu živjeti, uz dodatni bonus uživanja u košarici poluzabranjenog voća. Uživam i u dokonim kupkama, ali doživljaj vrelog tuširanja i mlaza koji beskonačno luta posvuda, dok se sva tresem od prethodne smrzavice, meni je nezamjenjiv. Prisjetim li se svog golemog, mekog ručnika koji čeka da nakon grljenja s vodenim kapljicama uronim u njegovu bjelinu, sklupčana uz omiljeno štivo u svom krevetiću obasjanom sestricom one svijeće iz kupaonice, a kožom još vlažnom i osjetljivom ispod fine, frotirske površine, nekako mi nije žao. Nije mi žao osjećaja sigurnosti uz koji podsvjesno ponovno bivam fetusica u okrilju tople majčine maternice koja me čuva od uznemirujućeg svijeta. Iako me isti taj svijet sada fascinira, jednako koliko me i plaši, nije mi žao. Nije mi žao moje sićušne sreće.

U svoju obranu mogu ponuditi jedan jedini, skroman argument: samo za TAJ osjećaj.

A kako izgleda vaš? TAJ.


Komentari (2)add comment

Roberta kaze:

...
dobar osjećaj smilies/wink.gif
 
03 Rujan, 2010
Glasovi: +0

Teta Mara kaze:

...
Zanimljiv tekst, imaš žicu smilies/wink.gif
 
13 Kolovoz, 2010
Glasovi: +0

Napišite komentar

busy