Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



Zaogrnuo nas je šareni jesenji kaputić, iako živa na termometru baš i ne pokazuje temperaturu tipičnu za ovo doba godine. No, Osječani su već poslovično navukli na sebe duh hladnijih dana, ulice postadoše puste i nekako tiše, a ljudi se čine užurbanijima i odsutnijim u svojim mislima. Ovaj grad lako upada u sivilo i ponekad mi se doista čini da neki drugi hrvatski gradovi imaju više energije i volje biti životni kroz čitavu godinu, dok Osijek kao da je vjerni poklonik hibernacije.

Kakvo je ozračje, dragi pozitivoljupci, u vašim gradovima, mjestima i selima? Ja, također pozitivoljupka, nastojim ne biti dio sveopćeg (ne)raspoloženja i zasad mi poprilično uspijeva otrgnuti se zovu  zimskoga sna.

No, primijetila sam jednu (u Osijeku, doduše, još uvijek u povojima) uistinu zanimljivu pojavu kojoj uspijeva suzbiti tu uspavanost građana i koja ima moć momentalno unijeti dašak dobre energije i u najodsutnije glave prolaznika. Radi se o uličnim pjevačima i sviračima; ja ih u šali nazivam pjevosvircima. Nema ih mnogo, najčešće obitavaju na Korzu ili ispred legendarnog  Supera, ali zato kada se pojave, neobična toplina stade se širiti iz njihovih raznolikih instrumenata i raspjevanih grla koji ulicama daruju toliko potrebnu živost! Jedan  pjevosvirac koji mi se najviše usjekao u pamćenje svira moj omiljeni rock (vjerojatno zato sam ga tako rado i upamtila), a u zadnje vrijeme drušvo mu pravi i kolega svirač pa, prolazeći pored njih, dan mi odmah biva ljepši i vedriji.

Nikada ih ne zaboravljam počastiti i pokojom kovanicom, tim više što je uvijek na repertoaru neka meni draga pjesma, a ako ću time barem simbolično podržati ove odvažne i originalne mlade dečke, već time sam učinila veliku stvar.

No, osim njih, s vremena na vrijeme susrećem i violiniste, sviračicu gajdi, zatim tužnog klauna koji u svojoj veseloj odorici svirucka neku nepoznatu melodiju pa čak i Indijance (ljetos sam bila i u njihovom indijanskom selu, učila gađati lukom i strijelom te bacati laso, a prisustvovala sam i njihovoj svirci i ritualnom pušenju lule mira sa Gradom Osijekom) koji uz misteriozne i opuštajuće zvukove svojih tradicionalnih glazbala nose i prigodne kostime, što ulici daje egzotičniji izgled i tako vrijedan dojam da se napokon nešto događa.

Volim takve prizore. I držim da imaju važnu ulogu jer tvore jednu poveznicu među prolaznicima, ponekad depersonaliziranim i otuđenim, nakratko ih prekidajući u njihovim mislima, trudeći se da svi zajedno zbilja čuju tu pjesmu ili melodiju koja do njih dopire i barem na tren postanu dio jednog kolektivnog doživljaja, vrijednog spontanog zaustavljanja na ulici i vrijednog te simbolične nagrade marljivom sviraču jer... glazba je u izazivanju osjećaja ipak mnogo moćnija od bezlične tišine.

Ljudima je ponekad neophodna nenadana doza emocija i sreće, nije li? A grad živim čine upravo oni – ljudi - bili to obični prolaznici, pjevosvirci, zabavljači, šetači, užurbenjaci, poštari, prodavači, tkogod. I zato je nužno da oni sami budu sretni pa će ta sreća već naći svoje puteve i do njihove okoline.

Inače, opisani ulični svirači samo su dio veeelike skupine uličnih umjetnika koji se inače nazivaju buskers  i dijele svoje „zanimanje“ sa mnogim drugim vrstama uličnih zabavljača – pantomimičarima, živim kipovima, plesačima, crtačima, recitatorima, gutačima vatre ili noževa, glumcima malih uličnih teatara, lutkarima, izvođačima raznoraznih performansa i slično. Kod nas ih možda nema u tolikom broju, ali sve redom sam ih imala prilike vidjeti u mnogim europskim gradovima, premda su, prema mom dosadašnjem turističkom iskustvu, najbrojniji i najraznolikiji bili upravo u Pragu.

Tko zna, možda su Česi nadprosječno kreativan narod. Svojim malim (i velikim) nastupima nastoje zabaviti radoznale prolaznike, ponešto zaraditi, neki samo žele javno usavršavati svoje talente i vještine te se samoprezentirati, no ono što im je zajedničko nesebičan je doprinos unapređenju gradskog turizma i ponude svjetskim putnicima, ali i stanovnicima grada koji također cijene uličnu umjetnost koja nije ništa manje umjetnost ako je lako dostupna „masama“. I upravo su mi oni, ulični umjetnici, jedna od najdražih uspomena i sjećanja koje nosim sa svojih putovanja.

U hrvatskom sam mentalitetu, nažalost, prečesto nailazila na omalovažavajuć i superiroran stav spram ovih divnih pojedinaca, do te mjere da ih se čak smatra prosjacima i beskućnicima. A isti ti ljudi, zaslijepljeni olakim predrasudama, ne znaju da su upravo Sting, Jon Bon Jovi, Paul McCartney te Joe Strummer (pjevač grupe Clash) svirali na ulicama, svi oni prije, a neki i nakon stjecanja svjetske slave, uslijed čega raspolažu i sa pregršt anegdota o doživljajima s gradskog asfalta.

Najčešće se zadržavaju na trgovima, pješačkim zonama gdje cirkulira velik broj ljudi, mahom u centru grada, ponekad im ne treba nikakva dozvola za njihov mali show, a ponekad ipak moraju tražiti odobrenje od gradskih vlasti, no nerijetko ih i one same potiču u njihovom radu, upravo zbog gore spomenute turističke i kulturne ponude grada.

Od većih skupina poznati su Romi, nomadski narod sa vlastitim glazbenim izričajem, vještinom proricanja budućnosti, predivnom poezijom i prozom (iako su kod nas, nažalost, poznatiji i stigmatizirani kao prosjaci, neradnici i mutikaše), zatim meksički mariachi, hippie-ji iz šezdesetih i još mnogi drugi koji su, od najranijih vremena, doprinijeli širenju i afirmiranju ulične umjetnosti.

No, kroz povijest nije uvijek bilo kao danas jer često su bili neopravdano protjerivani i kažnjavani najokrutnijim kaznama, a poznata je osuda na smrt u starome Rimu, ako bi u svojim izvedbama ismijavali tadašnju vlast ili ju parodirali pred svekolikim pučanstvom. Srećom da ljudski razum iz stoljeća u stoljeće ipak napreduje ili je, pak, možda postao samo mnogo perfidniji? U svakom slučaju, ulični umjetnici više ne podliježu ovakvim kaznama, barem ne u civiliziranom dijelu svijeta, što je plus sam po sebi.

Ono što htjedoh reći jest da su mi ovi osebujni umjetnici neobično okupirali srce, izazivaju zanimanje okoline i ulice čine iskričavijima i stvarnijima, samo dok to ne smeta odvijanju redovnog života grada (a ne smeta). Bilo bi lijepo kada bismo ih sretali još češće, a kada bi svojim divljenja vrijednim umijećima izmamili barem jedan iskren osmijeh na usnama prolaznika, već time su učinili veliku stvar. Moj su već izmamili.

A kakav je vaš stav prema ovim ljudima? Smatrate li ih svojevrsnim umjetnicima ili samo šarlatanima i neradnicima koji „prose“ na tek malo civliziraniji način? Ili ih uopće ne doživljavate? Ja ih ne mogu ne doživjeti, ali se zato njihovoj umjetnosti mogu najdublje nakloniti!

Kinky Kolumnistica

Kinky možete čitati i na njenom blogu: KinkyKolumnistica.blog.hr


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy