Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



Internet trpi svašta pa će njegova bespuća pretpjeti i moju ovomjesečnu priču. Mislim, jest da se radi o dragoj uspomeni iz dana kada bijah osmašica, ali koliko je draga, toliko je sposobna neugodno mi zacrvenjeti obraze već pri samoj pomisli na ono što se zbilo. Gdje mi je samo bio razum?

Naime, ima ta jedna biblijska prispodoba o pet mudrih i pet ludih djevica koja se svidjela časnoj sestri koja nam je u osnovnoj školi predavala vjeronauk. U Osijeku se u to vrijeme održavao veliki vjerski susret sa nekoliko tisuća mladih ljudi iz cijele Hrvatske koji su pohodili naš grad. U organizaciji prigodnog programa na osječkom Zrinjevcu sudjelovala je i naša časna  pa je angažirala moje prijateljice i mene kako bismo dale svoj skromni doprinos programu. Kako? Glumom! Jednoga poslijepodneva pozvala nas je u župni dom i iznijela nam svoj plan, a nas pet automatski smo pristale.

Ni samoj mi nije jasno kako i zašto, jednostavno, ideja nam se učinila dovoljno intrigantnom da kažemo „da“. Trebale smo odglumiti upravo tu prispodobu o pet mudrih i pet ludih djevica, ali osuvremenjenu verziju, s tim da je, ništa čudno, nama pripala uloga ludih djevica. Djevojke iz susjedne škole dobile su uloge mudrih, iako, ruku na srcu, nisu djelovale mnogo mudrije od nas.

Ideja je bila da od nas pet ludih djevica svaka ima neki svoj „porok“ koji joj, eto, oduzima dio mudrosti i čini ju ne tako kreposnom, čistom i plahom poput mudrih djevica. Bila je to početna ideja, a ostatak našeg performansa smislile smo same, uključujući i odabir glazbe. Tako je jedna od prijateljica dobila stereotipnu ulogu divlje i pripite rockerice, druga - njezine se uloge više ne sjećam, treća je bila zaluđena znanstvenica koja ne vjeruje u ono božansko, četvrta je utjelovila materijalisticu-karijeristicu opsjednutu novcem i, kao šećer na kraju, ja.

Ja sam dobila idiotsku ulogu hihotave razmaženke opsjednute shoppingom, dizajnerskom odjećom, cipelama i torbicama, bez ikakvih životnih interesa dubljih od teglice one nove, preskupe hidratantne kremice iz njezine bogate kolekcije pomada i pomadica.

Došao je konačno i dan mog debija na Zrinjevcu. Postavljena pozornica, ozvučenje, mikrofonija, gledalište prepuno svehrvatske katoličke mladeži, a u sredini sjede sve sami (da ne kažem wannabe) „uglednici“, od biskupa, preko profesora i svećenika, pa sve do nekih zvučnih osječkih političara, čini mi se. Bilo je i novinara i fotografa, cijela džungla ljudi koji će gledati skorašnji program. Naš je nastup planiran već za sam početak programa. Mudre djevice, odjevene u anđeoski bijele toge, stajale su postrance sa svjetiljkama u rukama (svjetiljke su simbol iz prispodobe) i s blaženim su izrazima lica sugerirale mudrost. Čuju se prvi taktovi uspješnice „A ti jos plačeš“ od Majki te na pozornicu energično iskače moja prijateljica i počinje urlati u mikrofon, čupajući si kosu, valjajući se po podu i u dijelovima instrumentala bulazneći publici kako su rock i cuganje smisao njezinog života, pritom se, kao, nalijevajući pivom iz boce.

Slijedi „Another brick in the wall“ od Pink Floyd-a te izlazi luda znanstvenica koja matematičko-biološko-fizičkim teoremima pokušava pobiti crkvena učenja (ono “we don't need no edication“ se valjda trebalo odnositi na vjersku edukaciju), zatim taktovi „Money, money, money“ od Abbe i materijalističino entuzijastično objašnjavanje publici kako bi za novac gazila sve pred sobom pa čak i ubila, toliko ga obožava!

Peta luda djevica bila je debitantica Kinky Kolumnistica. U visokim štiklama, obučena sva u sjajno i usko, sa žarko crvenim ružem na usnicama. Penje se na pozornicu, ruku prepunih parfema i kremica te sa šarenim shopping vrećicama okačenima oko laktova. Sitnim, ubrzanim koracima, u maniri Peg Bundy, trčkara do mikrofona postavljenog u centru pozornice, a iz zvučnika se ori, ni više ni manje, nego „Barbie girl“ od Aque!!! Gromoglasan smijeh iz publike, a istodobno i iščekivanje što će im Kinky ispričati, u licu zacrvenjena kao račica i svladana tremom kakvu nikad prije nije osjetila.

Kada se glazba stišala, pred mikrofonom sam im mazno-iritantnim glasom opisivala što sam si novoga danas kupila, za što je prikladna koja skupa kremica te koje dizajnerske parfeme volim manje, a koje više, onako kao da bi za to trebao biti zainteresiran čitav svijet, a zapravo ne zanima nikoga. Smijali su se, ja sam odglumila bez greške, ali sjećam se da mi jedan dio mozga nije uopće bio skoncentriran na ulogu, nego mi je tvrdoglavo ponavljao: „Budalo, što te tjeralo da se ovako blamiraš pred tolikim auditorijem?!?“. Kad sam završila, nastavlja se moj trashy popratni pjesmuljak, a ja jednako skakutavo trčkaram s pozornice (opet u maniri Peg Bundy), popraćena gromoglasnim pljeskom.

Isuse, bilo mi je toliko zlo da sam odmah morala izletjeti van na zrak, kako bih došla k sebi od neugode i samoprijekora; tek tada sam se zbunila, najviše nad pitanjem otkud mi hrabrosti napraviti od sebe parminutnu klaunicu. Kasnije su gledatelji prolazili pored mene i, ugledavši me, još se malo smijali; srećom, smijeh je djelovao dobronamjerno, a ne podcjenjivački.

Zašto sam vam ovo ispričala? Ma, nije meni toliko zbog sramote; sama sam pristala na glumu i tko mi je kriv, uostalom, sama sam pristala i podijeliti ovaj događaj s vama. Bilo pa prošlo, jedna uspomena više, ali zanimljivo mi je nešto drugo, a to je čudnovato čudo kako se čovjek s vremenom mijenja iz temelja, bez da je uopće svjestan. Danas me ništa ne bi natjeralo na javni nastup tog tipa, doslovce nema šanse da bih hrabro stala pred toliko ljudi u tako debilnoj ulozi i s tako debilnom popratnom glazbom (tim više što sam u to vrijeme slušala rock, baš kao i danas), a tada... pa, recimo to tako, pristala sam na ulogu kao od šale.

Nije čak posrijedi ni ona mladost-ludost krilatica jer u mladosti sam inače bila poprilično zrelija i staloženija od svojih vršnjaka (danas je obrnuto, dijete u meni nikako da iščezne, nije da mi smeta), niti sam prednjačila u nekoj specijalnoj ekstravertiranosti. No, ipak, jako sam se promijenila, vidim to tek sada. Ova banalna epizoda samo je jedan u moru primjera.

Znate... uživam u svojim promjenama jer svakom novom promjenom ne umire onaj stari dio mene, već se, baš naprotiv, pomno arhivira u riznici onoga što rado nazivam hramom svoje osobnosti. U ovome leži i naravoučenje: uživajte u svojim mijenama, dopustite Životu da bude živahan: on se, naime, obožava igrati i raspamećujućim, a i okrutnim utjecajima na vas, stoga, nikada nemojte žaliti za onime što jeste ili niste učinili u prošlosti. Svaki naš potez jedna je cigla više u izgradnji vlastitog hrama osobnosti i za svaki potez imali smo razlog.

No, ne ostajte tek puki građevinarci, usudite se biti arhitekti koji će građevini udahnuti smisao jer dovoljno radikalna, hrabra i maštovita promjena sposobna je od prosječne stvoriti ekskluzivnu građevinu koju slobodno možemo nazvati umjetničkim djelom. Zašto bi vaš hram osobnosti bio iznimka od takve ekskluzive?

Ja sam se već stoput igrala arhitektice, a izgradnji mog osobenjačkog hrama uz svakakve je radikalnosti pridonijela i ova blesava Barbie girl zgodica. A je li koja blesava zgodica pridonijela izgradnji vašega?

Kinky Kolumnistica


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy