Piše:
Kinky Kolumnistica

Tko je sad, pak, Kinky
nije lako reći
iz njezinih tekstova
dojam ćete steći.

Ona mnogo toga jest
i mnogo toga nije
iza pera njenog
tajni vrt se krije.

Na vedrim temama
ona škrtariti neće
izmami li vam pritom smiješak
nema veće sreće.

Web site: kinkykolumnistica.blog.hr



Zamislite da ste besramno bogati. Ma dobro, možda ne morate biti baš besramno bogati, ali namjerno sam zakoračila u ekstrem. Dakle, poprilično ste bogati i možete si priuštiti većinu onoga što vaš maštoviti um i hedonističko tijelo požele. Što mislite, koji je najveći luksuz koji biste za sebe odabrali? Dobro promislite. I nemojte da to bude zdravlje jer ono je ipak stvar sreće, koliko god ga novac mogao unaprijediti i poboljšati. Znači, zdravlje se trenutno ne računa jer naravno da od njega sve počinje i da bez njega ništa nema dovoljno smisla. Znate li što bih ja odabrala? Znate li što bi bio moj najveći luksuz?

Odgovor je: Tišina.

„Što je ova Kinky Kolumnistica čudna, pa Tišinu može imati kadgod poželi, dovoljno je samo da za sobom zatvori vrata sobe i prepusti se sebi i nijemosti atmosfere. Luda je jer može, kadgod zaželi, otići negdje u prirodu gdje ju nitko neće ometati i imat će Tišine napretek. Ili može negdje otputovati, sasvim sama, te se izolirati od svijeta, uranjajući u tihe momente. To, uostalom, može i svatko od nas, pa čemu onda ovakva besmislena uvertira?!“, mislite si. E pa, onaj tko si tako misli, taj se i grdno vara.

Tišina je (p)ostala luksuz u kojemu može uživati samo manjina. Nikako nije dovoljno, u potrazi za Tišinom, zatvoriti se u svoja četiri zida jer zvukovi iz okoline ne biraju dokle će doprijeti. Nije dovoljno odseliti se iz gradske vreve na periferiju jer i na periferiji ćete imati susjede. Nije dovoljno odseliti se na selo jer i na selu postoje suseljani. Meni nije dovoljno ni, s vremena na vrijeme, otisnuti se u prirodu gdje ću dio dana, cijeli dan, vikend ili tjedan uživati u Tišini, pošto me ona privlači upravo u svakodnevici, kao bijeg iz svijeta kojemu ipak moram posvetiti dio svojega dana. Želim živjeti kao i dosad, u interakciji s gradom i ljudima, ali uz saznanje da me na kraju dana čeka dom u kojemu ću si moći priuštiti - Tišinu. Neometanu. Izoliranu. Samo moju. Svetu.

Koje je rješenje i postoji li? Naravno da postoji, sve sam već osmislila u mašti, ali za to bih trebala biti upravo - jako bogata! Naime, navukla sam se na taj jedan dugogodišnji san koji mi se učinio posve idealnim za moju dnevnu dozu nijemog maštanja. Želim posjedovati maleni zamak (baš sam skromna, ha?). Doduše, ne ciljam pritom na zamak veličine omanjeg dvorca koji se prostire na bezobrazno puno kvadratnih metara površine, nego da je dovoljno velik za sve moje prohtjeve. Da izvana izgleda kao zamak, ali bez kičastih kerefeka. Da je iznutra uređen minimalistički, ali da odiše toplinom i udobnošću. Da je djelomično okružen šumom koja bi mu darovala, od mene toliko obožavanu, hladovitost i skrovitost. Da ima svoje maleno jezerce, baš kako su stari dvorci običavali imati. I, što je najvažnije, da se nalazi daleko od ljudi i bilo koje vrste buke i vreve, uključujući i blizinu prometnice (imao bi zasebnu cesticu koja bi vodila do njega). Neodoljivi luksuz Tišine.

Reći ćete da ne trebam biti previše bogata da bih imala ne baš zamak, ali ljupku kućicu usred šume, gdje će carevati Tišina, s pokojim zvukom uzmeškoljene prirode. Hm, da, ali tada dolazimo do novog problema. Naime, mene bi bilo strah živjeti u kućici ili u zamku, svejedno, ako bi se nalazili usred ničega, pogotovo usred mračne šume u kojoj mogu vrebati kojekakvi zlobni uljezi i manijaci. Ma čak i da ih nema, sama pomisao je jeziva. Istina, ima manijaka i u gušće naseljenim područjima, ali ipak nije za usporediti život u gradu sa životom u osamljenom zamku, daleko od prvih susjeda.

Stoga se moje rješenje sastoji od upošljavanja stalnih zaštitara, onakvih kakve imaju pravi bogataši, koji bi 24/7 bdjeli nad mojim zamkom i davali mi osjećaj kakve-takve sigurnosti. Tada bi mi život na takvom mjestu bio idealan (računajući sa zaštitarskom nenametljivošću i stručnošću), a za postići nešto poput ovoga je, kao što sam rekla na početku, potrebno da budem poprilično bogata. A bome i za samo posjedovanje i održavanje zdanja iz moje mašte! Utopija, znam, ali zar je grijeh biti utopistica?

Dakle, svakodnevni bijeg u svetu Tišinu svojega doma ipak jest luksuz, meni najdraži od svih luksuza koje bih si ikada poželjela. I gotovo je neostvariv. Nije nepoznanica da strašno mnogo ljudi Tišinu nikako ne podnose. Neki vole da se oko njih stalno nešto događa, vole biti non-stop okruženi ljudima, vole puno pričati i puno slušati druge, vole da su im televizor, radio, CD player ili MP3 player neprekidna zvučna kulisa. Sve samo kako bi pobjegli od tog znakovitog zvuka Tišine. Koji je njima jednako strašan kao što je meni strašan - izostanak Tišine. Neki ju čak ne priželjkuju ni kad uče, pa ni kada spavaju, jednostavno su tako naučeni i tako najbolje funkcioniraju. Mogu to, donekle, razumjeti, kako bi, uostalom, bilo da smo svi isti, ali postoji par zgodnih i nadasve mudrih poslovica koje, u svome meritumu, kažu da je Tišina također govor i to govor snažnih, da je počesto Tišina i ODgovor sam po sebi, da je odraz mudrosti, znanja i samopouzdanja te da upravo ona najuzvišenije dovodi do prosvjetljenja. Slažem se svakim slovom.

Kakvi su to onda ljudi koji tragaju za Tišinom? Kakvi su to ljudi koji se prepuštaju čak i sanjarenju o istoj? Kakvi su to ljudi koji se Tišini dive? Kakvi su to ljudi koji kroz Tišinu rastu? Kakva sam ja to onda osoba? Ne zna mnogo njih za ovu moju malu strast, a oni koji i znaju, proglašavaju me čudakinjom. Istina, čudakinja sam jer sam doslijedna sebi. Kažu da je ta afekcija proizvod moje možebitne mizantropije. Istina, svakoj iole normalnoj osobi trebali bi katkad doći mizantropski momenti jer nemoguće je ne biti zgrožen odvratnim bojama kojima sve više ljudi boja svijet u kojemu živimo (ili mu, baš naprotiv, oduzimaju kolorit?) pa ni ne čudi želja za svojevrsnim bijegom – u Tišinu. Jedni drže da sam infantilna, dok sam drugima prerano odrasla. Istina, ponekad bezočno orgijam s onim djetinjim u sebi, a ponekad me peče moja zrelost. Događa se i da misle da sam periodični cinik. Istina, ali uz malu ispravku: nisam cinik, nego ciničica!

I upravo su to odgovori, moji odgovori zašto žudim za Tišinom. Uživam provoditi vrijeme s osobama koje mi pašu i koje volim, ali nakon njih želim - Tišinu. Uživam u građenju svoje karijere i ulaganju truda, ali nakon poslovnih obveza želim - Tišinu. Uživam u putovanjima u najskrivenije kutke planeta Zemlje, ali nakon povratka želim - Tišinu. Uživam u konstruktivnim raspravama, ali po završetku želim - Tišinu. Uživam u glazbi, bez ostatka, ali nakon posljednjeg takta želim - Tišinu. Uživam u svakoj drugoj umjetnosti sa auditivnim elementima, ali nakon oplemenjivanja želim - Tišinu. Uživam u živopisnom pulsu grada na koji sam navikla, ali nakon šetnje ulicama želim - Tišinu. Uživam slušati i slušam odlično, ali iza toga želim - Tišinu. Uživam pričati i ponekad biti prava mala brbljavica, ali nakon zvuka vlastitog glasa želim - Tišinu.

Tišinu kako bih duhom okupirala nove dimenzije. Tišinu kako bih razgovarala s mislima. Tišinu kako bih voajerski osluškivala svoje tijelo. Tišinu kako bih luksuzirala u samoći. Tišinu kako bih bila sljedbenica sebe. Tišinu kako bih se obranila od drugih. Tišinu kako bih znala da sam snažna. Tišinu kako bih gradila zidine. Tišinu kako bih zidine rušila. Tišinu kako bih imala Njega. Tišinu kako bih se regenerirala. Tišinu kako bih bila tiha. To su moji argumenti. Ne dvojim - Tišina je moj conditio sine qua non.

Sada ju nemam, a nema ju ni većina vas, onako, kadgod poželite, u svakodnevici, apsolutnu, privatiziranu Tišinu. Ako ju netko od vas i ima na taj način, doista mu zavidim, a voljela bih da podijeli s nama kako ju je postigao. Živjeli u stanu ili u kući, najčešće imate susjede, a samim time i svoje ometače Tišine. U kućama tih ometača ima ipak puno manje, ali dovoljno da vas i tad pošteno iznerviraju. Nema druge, živjeti u takvoj zajednici mora se znati, naučiti se biti civiliziran i obazriv, a također i tolerantan, no to je jedna sasvim druga priča. Da ne bi bilo zabune, mogu ja štošta tolerirati, ali do određene mjere i nije me sram biti toliko sebična da poželim tu gromoglasnu Tišinu samo za sebe, makar i pod cijenu svijanja gnijezda u osami, daleko od ostalih homo sapiensa. Svjesna sam da ju jedino tako mogu postići.

Simbol Tišine je kažiprst koji vertikalno stoji preko usana, kao i ruža položena preko zatvorenih usnica, a zanimljiva je i mitološka priča o bogu Horusu (iznimno su ga štovali i stari Rimljani) koji je poznat kao egipatski bog Sunca. Osvajanjem Egipta pod vodstvom Aleksandra, Grci preuzimaju to božanstvo od Egipćana te ga proglašavaju svojim bogom Tišine. Međutim, Horus je u Egiptu prikazivan kao obnaženi dječačić s prstom u ustima, što su ovi olako protumačili kao simbol za Tišinu te time dodijelili sasvim pogrešno značenje novopreuzetom božanstvu Sunca.

Bila je ovo mala digresija od prvotne teme, ali što je, tu je. Ja sam svoju pouku izvukla, doživjevši Tišinu kao neupitan luksuz kojemu težim i potvrđujući sebe, eto,  kao čudakinju koja se ne ustručava priznati da Tišina za nju znači čisti hedonizam, užitak koji joj godi i potrebu koja ju inspirira. A dobru inspiraciju ne odbijam nikada. Za kraj, moja prijateljica Tišina ipak se poželjela oglasiti, zamolivši me da vam prenesem i jednu njezinu poruku:

"Reći ništa ponekad govori - sve!"


Komentari (1)add comment

Matija kaze:

...
Odličan tekst, skidam kapu!
 
05 Kolovoz, 2010
Glasovi: +1

Napišite komentar

busy