Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Velik broj nas gotovo cijelog života sanja o savršenom partneru, prijatelju, povjerenju i bezopasnom Prepuštanju. Toliko smo puta nakon prvog zanosa i vremena koje skida sve maske s lica u toj predstavi, bili povrijeđeni i ostavljeni. Kako onda povjerovati i opustiti se? S vremenom izvježbamo razne tehnike skrivanja i izbjegavanja intimnosti, naše srce nauči kako da kuca tiše, uplašeno je, osluškuje i pipka u mraku po nepoznatom terenu… Često ga čujete noću kako je prestrašeno: „Samo da ne primijete koliko sam ranjiv“... I tako se poput malih zečića plaho skrivamo iza mnogih maski, ne nalazeći hrabrosti prepustiti se u ruke Životu. Koga se to toliko bojimo, od čega se to srce toliko skriva, što nam šapće?

U životu je podjednaka količina dobrih i ”loših” stvari. Dobre dođu i prođu vrlo često neprimjećene, ne ispune naše biće i time nažalost ne ispune svoju pravu svrhu. ”Loše” zato zadobiju svu našu pažnju, spremni smo o njima razglabati još danima, mjesecima, čak i cijeli život... Kako to? Mi, ljudi, puno smo spremniji baviti se lošima. Za uživanje u lijepome, za umnožavanje dobrog i tako željenog kao da nam ponestaje kreativnosti i volje. Pogledamo li oko sebe (ili u ogledalo) vidjet ćemo da se vrlo strastveno bavimo s puno previše negativnih stvari... Postavlja se onda pitanje – želimo li mi doista biti zdravi, sretni i uspješni ljudi?

Život je stalna mijena, to je nešto čega smo svi manje ili više svjesni. Da bismo primili nešto novo, staro mora otići, moramo to moći pustiti. Život jednostavno kao da evoluira u nešto što smo zbog protoka vremena i novih iskustava spremni primiti i uživati u tome. Naša spremnost i zrelost potpisuje pozivnicu novim i novim događajima, ljudima i situacijama.

Gdje i kako smo se izgubili, kako je to što drugi čine i misle postalo bitnije od nas samih; od naših želja, naših snova, našeg puta i rasta... Čudno, tako zvuči jednostavno. Mnogi će reći nisam izgubio sebe, a onda se suočimo sa bijesom, strahom, nemirom i svime što nas upućuje samo prema jednom - mi se iznutra bunimo... osjećamo revolt, ali ne prema drugima, već prema sebi... hej, kažete vi iznutra: vidi i osjeti sebe; kako se osjećaš, što voliš, koji ti je cilj, svrha, želja, moć... u čemu si dobar, koliko si blagoslovljen različitostima i uživaš li u tome? Kako je biti tako jedinstven, unikatan poklon neba ovozemaljskom šarenilu...

”Zašto nemam ono što zaslužujem?”, pitanje je koje često postavljamo a svi odgovori koje pronalazimo i koji su nam obično bolni, daleko su od istine... Mi zaista zaslužujemo sklad i sreću u svim segmentima svog života, no ono što trenutno živimo privlači i neka sasvim drugačija iskustva.

Imamo li kada je teško dovoljno snage za razumijevanje? Razumijeti sebe i druge ponekad se čini nemogućom misijom. Što nam to nedostaje da bismo bili spremniji, mekši, podatniji, s manje osude, oštrine, želje za povređivanjem i sebe i drugih... Kad malo razmislimo o ovome, zaista je teško hladne glave proći kroz iskustvo i ostati čist. Zahtjevna je to zadaća, rekla bih.