Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Razmišlja o trudnoći...Ima velikih i malih želja. Razlikuju se. Neke su ostvarive istoga trena, za neke nam treba strpljenje. Ima onih koje nam uz osmijeh, katkada izmame uzdah i poneki sjetni pogled ili skrivenu suzu. Svako razdoblje u životu nosi sa sobom i posebne želje; tako ljudi, na primjer, u jednom trenu požele biti roditelji. Nekima dijete dođe sasvim lako i brzo, ponekad i neočekivano, ali ima i onih parova koji se suočavaju sa preprekama…

Razmišlja o planovima…Svi mi na svome životnome putu imamo neke želje, ciljeve, planove, no koliko strasti i ljubavi ima u svemu tome? Krenimo na put… Pola je ove 2009. godine za nama, ljeto i mirniji tempo daju sjajnu priliku za inventuru, preslagivanje i čišćenje polica i ladica naših životnih ormara… Željeni ciljevi i smjer ponekad, da to i ne primijetimo, poprime neke druge oblike, krenu nekim neočekivanim smjerom, a naša ne-svjesnost tog trenutka može nas odvesti na neplanirano mjesto. To ponekad može biti dobro i može biti pravi poklon, no često može završiti u slijepoj ulici koja iz nas može izvući frustracije, gubljenje nade, vjere i slično, ima toga…

Olakšanje koje svi polako počinjemo osjećati, nose ovi topli dani i sve manje gužve na ulici, mirnija popodneva i manje kolega na radnom mjestu. Djeca nemaju školu, sve je nekako drugačije, opušteniji smo, spremniji na komunikaciju, spremniji za odmor. Ne znam kako vi, no ja imam osjećaj kao da je ljeto samo ta dva mjeseca, srpanj i kolovoz, kada javno objavljujemo da je vrijeme za godišnje odmore, kada svi napuštaju grad i odlaze negdje, gdje će se osjećati bolje, učiniti možda nešto za sebe i obitelj.

Znate li da je 5. lipnja bio Svjetski dan zaštite čovjekove okoline? Tko to štiti prirodu i od koga? Koga to Čovjek štiti od nesmotrenih postupaka? Možemo li uopće zaštititi prirodu? Imamo li izgleda ili je to samo propaganda i udica za lakovjerne? I dalje trošimo plastične vrećice i boce, vozimo se automobilima... da li je uopće netko primjetio kako se kitovi nasukavaju i da drveće plače u Amazonskoj šumi zbog lakomosti i kratkovidnosti čovječanstva...

Pitam se što je gladŠto je glad? Umire li čovječanstvo od gladi? Je li to uistinu glad, ili se radi o potpunom izostanku osjećaja cjelovitosti, svrhovitosti, moći i sigurnosti; sigurnosti u jedino moguće: da možemo biti što god poželimo, da možemo sve što poželimo, da smo rođeni za uspjeh, a ne za – glad...

StvariOd najranijeg smo djetinjstva okruženi stvarima. Šarene igrečke i dječji svijet, zamjenjuje polako neki drugi, svijet igračaka za, tako zvane, odrasle i ozbiljne ljude. Svoju osobnost tako počinjemo iskazivati preko stvari koje posjedujemo. Već se djeca međusobno u vrtiću i najranijim školskim danima vrednuju prema stvarima koje posjeduju; sve ima točno određen značaj i cijenu...