Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Život nam donosi razne izazove svakoga dana. Kako mi kao ljudi imamo i dobre i nešto manje dobre dane, tako variraju snalažljivost i spretnost, kao i  količina energije koju možemo uložiti u što bolje rješavanje situacija na našem putu. Krizne i stresne situacije na poslu, u obitelji ili negdje drugdje, možemo riješiti na puno bezbolniji način. Kako?

Paulo Coelho je u Priručniku za Ratnika Svjetlosti napisao: „ Uvijek vjerujem u sve što mi drugi kažu i uvijek se iznova razočaram“, čuje se prečesto iz usta suboraca. Važno je imati vjere u ljude; Ratnik svjetlosti ne plaši se razočaranja, jer se uzda u moć svog mača i snagu svoje ljubavi. No svjestan je da sve ima svoje granice. Jedno je, naime, osluškivati Božje znakove i vjerovati da nam Anđeli daju savjete iz usta naših najbližih.

Volim vasZamislite samo koliko je ljudi rođeno i koliko ih je živjelo na ovome svijetu od početka vremena… I svi su oni, bez ikakve sumnje, iskusili Ljubav. I kada bi nam mogli šapnuti svi ti Ljudi, sve te Duše što je to Ljubav, čuli bismo puno. Za mnoge je Ljubav ono što su pronašli u zagrljaju drage osobe, drugi su potpuno zaneseni voljeli zalazak sunca, vjetar u kosi ili zlatna polja, dijete u naručju ili nasmiješene oči staroga umornoga čovjeka…

Kažu da smo svi jedno. Da smo došli s istog mjesta i da se vraćamo tamo. Ako smo isti, ako prepoznajemo sebe u očima stranca, ako osjećamo tu bezuvjetnu povezanost, čemu onda strah, nelagoda, nepovjerenje... pa, znamo ništa nije slučajno, sve smo unaprijed dogovorili i bez ikakve sumnje proživljavamo iskustva po koja smo došli, sada i ovdje. Sve je na svome mjestu, iako ćemo vrlo često pomisliti da živimo u totalnom kaosu - nije tako. Sve je to ispod površine ove vidljive stvarnosti, more uzroka i posljedica, sve posvećeno našem rastu, našem usavršavanju, pripremi za pravi let... možemo li pogriješiti, mora li biti tako teško, da li je drugima lakše? Hm.. mnogo je pitanja, priznajem, ali samo jedan odgovor...

Znamo li uopće što je hrabrost? Da li je ona rezervirana za super junake iz filmova, potpuno nestvarna i nemoguća, ili je ona ipak tu duboko utkana u našu stvarnost? Hrabrost je kažu suočavanje i življenje unatoč svim našim najdubljim strahovima… i tako poput male Dorothy krenemo putem od cigli, rukom pod ruku, s jedne strane sa svojim strahovima, s druge pak zagrljeni hrabrošću i podrškom. Kuda? Prema sebi, na kraju puta stojimo Mi, ostvareni, sretni, nježni, sigurni i hrabri… da, reći ćete, lako je tako nizati slova po bjelini podloge, život je nešto drugo… ma i sami znate da nije… hajde, počnimo od početka.

RukeJeste li ikad razmišljali o rukama? Što su ruke u svojoj biti? Gibonni kaže da su ruke najljepši instrument na svijetu. I doista, ruke su, kad ih pogledate, izrasle iz samog središta Srca. Stvorene kao njegov ljubavni nastavak, produžetak, koji služi za ostvarenje, utjelovljenje želja svakog Srca. Kad Srce poželi grliti, ruke to učine; Srce poželi milovati, dati nježnost, ruke slijede njegov naum... Od ushita i sreće Srce ponekad tako poskoči da taj ludi ritam poskakivanja prenese i na ruke koje onda sretne plješću i vesele se...