Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Jedna je čitateljica zaželjela malo da protresemo zahvalnost, ciljeve, fokus i odgađanje... Evo, draga Biljana, krenimo od svakodnevice gdje nas naši ciljevi i fokus često natjeraju na odgađanje, a onda se tako užurbani i često umorni zaboravimo odmoriti, sjesti, smiriti i osjetiti zahvalnost... Čitajući ispisano zaključila sam da bi možda mnogi mogli čuti ovaj text kao odu sebičnosti, no, sebičnost sa svime ovime nema nikakve veze, a i naše srce to zna...

Kada razmišljamo o ovoj temi, ne bismo se trebali osjećati loše ili pak odgađati baviti se time... Sada je pravo vrijeme, hajde onda da vidimo kako to posložiti... Često možemo čuti kako ljudi imaju «prioritete» i od sebe zahtijevaju «ozbiljnost» i «odgovornost» te se time pritisnuti ne bave onim što je za svakoga od nas najvažnije. Društvo i odgoj usmjerili su nas u tom smjeru da je zadovoljavanje potreba drugih, posao, nezadovoljstvo i nemogućnost za sreću i zdravlje jedino što je moguće i da na nema drugog u životu... Tu je zamka koja od nas traži ono što psiholozi i autori brojnih tehnika rada na sebi zovu – afirmacija volje ili skok vjere... Mi imamo u sebi tu želju i vjeru, no zaboravljena  je i gurnuta u stranu, te sada traži da bude probuđena i konačno življena punim plučima. Prvi je koraz da osjetite i ustrajete u bezkompromisnoj želji i volji da živite punim plućima svoj život... to je odlučujući korak u izlječenju svih boljesti... od karcinoma do svim vrsta zanemarivanja sebe... Naime, gurajući svoje ciljeve i želje, u stranu, te odgađajući njih za neko drugo vrijeme i življenje svog života stvaljamo na hold... odgađamo živjeti... zvuči poznato?

Možda nismo niti svjesni svojih ustaljenjih navika i procesa koji se u nama odvijaju a nisu dobri za nas.. mi ih više niti ne primjećujemo, poput kompjutera su programirani, a mi samo slijedimo ustaljene korake i put. Jeste li svjesni da tako živimo u reakciji i ne živimo svoj život već neki program koji je davno netko uprogramirao u našu podsvjest... ne treba osjećati krivnju niti izgubljenost, već krenuti u raspetljavanje i preslagivanje...

Hajde da dam neke primjere, tako nam najlakše sjednu stvari, zar ne?

Primjer 1... Radoholičar... radim, puno radim... često ostajem prekovremeno i ne stižem sve... loše se osjećam i mislim da je šef grozan i neposoban, radim i njegov posao, no u strahu od otkaza ili gnjeva rukovoditelja sve više radim... umor me pritišće i bole me leđa, idem kasno kući i osjećam da bi se bilo sjajno malo odmoriti, otići na kavu ili prošetati prirodom.. e, a da mi je jedna masaža, spasilo bi me... no, ništa od toga ne učinimo za sebe, jer... ima tu jako puno «izgovora» koji će nas odvratiti od nas samih i tako ćemo umorni i prazni otići kući i poput zombija buljiti u tv i otići spavati... nije niti to loše, no propustili smo poslušati onaj glas iznutra koji kaže, uspori i počasti se.... osjeti zahvalnost što si živ...

Dakle, zaključak 1 iz promjera 1: cilj i fokus našeg svakog dana mora biti i NAŠE vrijeme, kada se odmaramo, opuštamo, ostvarujemo svoje želje i punimo baterije za slijedeći dan... ovo mora biti svakodnevna aktivnost jer ako čekamo godišnji ili penziju, bojim se da to neće biti dobro ...

Primjer 2... Obiteljski sam čovjek, svi se oslanjaju na mene, sve stižem i uvijek sam tu za sve.. mogu ja i više, pa sam tako uvježbala sve moguće vještine stizanja i onog nemogućeg... sve umornija sam, no, nema veze, moja me obitelj treba, voli i cijeni, pa ne mogu ih iznevjeriti... osjećam se voljenom i prihvaćenom kada sve to učinim za njih i kada su oni sretni... ne mogu biti sebična, samo sebični ljudi misle na sebe...

Ha, imam vas... koliki smo zapali u ovaj obrazac... lijepo je osjećati se dobro u obitelji, biti voljen i prihvaćen, no zastanite na trenutak i priznajte si, jeste li voljen i cijenjen član ili vas iskorištavaju i rade budalu od vas... priznajte si istinu, teško je i možda boli, no iscjeljujuće je za vas iznutra... ako na važno mjesto ispred svih – baš svih (!) stavite sebe i svoju potrebu za sobom i disanjem - biti ćete u stanju davati. Često u želji da zadovoljimo sve ne stignemo niti pola, oni koji nisu dobili svoju porciju žale se i predbacuju, a oni koji jesu traže još... a vi, gdje ste Vi? Kada ste zadnji puta vi od sebe tako grčevitio zahtjevali svoju ljubav, pažnju, vrijeme...

Zaključak 2 za primjer 2: živjeti u obitelji i uskladiti potrebe sebe i svoje okoline nije lako i zahtjeva objektivnost i hladnu glavu... budite spremni osjetiti i priznati si kada vas netko iskorištava i manipulira, a kada je komunikacija zdrava i blagotvorna za obje strane... ne mora sve blistati od čistoće i koji dan se može pojest i pizza, a vi možete malo odahnuti... ili... ako vam sestra ima problematičan brak i zove vas deset puta dnevno već godinama, i bez obzira na vaše savjete i podršku ona je i dalje u tom braku, razmislite da li ona zapravo voli ulogu žrtve, uživa li baš taj status i živi od manipuliranja i sažaljenja cijele ekipe koja je oko nje... vi s njenim izborom partnera nemate ništa, ako joj je teško saslušajte je jednom, recite svoje mišljenje ako vas ona to traži i tu je – KRAJ! Naglasak je na – jednom.. sve ostalo je patologija i prepustite je struci (bračno savjetovalište, psiholozi, i sl).. Ne zavaravajte se da možete pomoći, tako moćni niste, nitko nije... svatko sam mora odlučiti i provesti promjene. Živite svoj život, a drame drugih prepustite njima samima...

Primjer 3... Nezaposlena... Usamljena sam, dobila sam otkaz, često sam despresivna i pobolijevam... moja me obitelj ne podržava i osjećam se sama na svijetu. Kako nemamo novca ne mogu si ništa priuštiti, nikuda ne idem, a garderoba mi je, ma bolje da o tome niti ne razmišljam... izrast kose pokazuje da davno nisam bila kod frizera, moj izgled je prilično jadan... ne volim svoj odraz u ogledalu, ostarila sam i više ništa nema smisla. Svima je teško i iz te situacije nema izlaza, jer da ima uspjeli bi oni bolji od mene, ja to ne mogu... i nema sigurno posla za sve, pa rekli su to na tv-u... (jeste li zaista sigurni u te tvrdnje?)

Ovo je priča mnogih žena i muškaraca koji su se našli na teškim životnim prekreticama... nije lako i traži od nas potpuno novu strategiju; ne očaj, ne traženje krivaca i optuživanje – novu strategiju! Kao prvo treba uzeti u obzir da kada smo u takvom stanju nemamo niti volje niti energije, ne vidimo izlaz i što god ljudi rekli, duboko u sebi osjećamo da je njima lako pričati, ne znaju oni kako se mi osjećamo... istina je, ne zna nitko kako je nama iznutra. Kao prvo – priznajte si da je teško, ali i da nije prvi puta da nam se nešto teško dogodilo. Život je prepun teških situacija, one su tu kao rebusi ili križaljke koje nam daju priliku da se upoznamo... naučimo tko smo i kakvi smo u određenoj situaciji. Kao ono kad se kaže : «prilika čini lopova», ovo je sad prilika koja vas čini Novim čovjekom – čovjekom koji odlučuje, ne odustaje i brusi hrabrost i otkriva svoju snagu i moć! (bolje zvuči, ha?)

Stanimo i priznajmo si da je teško i da se imamo pravo osjećati točno tako kako se osjećamo, opustite se i uočite otpor u sebi koji ovo stanje još više pogoršava... otpor u nama koji koči koračanje i napredak obično nam je najgori neprijatelj... osjetite taj grč i polako, svaki dan radite na tome da se on smanji... osvjestite ga, samim time što priznajete težinu situacije, ne paničarite, gajite vjeru da će sve doći na svoje i posložiti se. Iz svake situacije ima izlaz koji je dobar za nas – uvijek! Cilj je polako se smiriti uhvatiti konce u svoje ruke. Uzmite papir i olovku i napišite svoje ciljeve, želje, znanja, sve što ste voljeli a odustali ste... ovo nam daje točku u budućnosti prema kojoj sada polako možemo krenuti... tako se smirujemo, otvaramo vrata optimizmu, dajemo zraka novim idejama i putevima... npr. ako smo godinama radili u knjigovodstvu, priznajte bilo je zgodno biti siguran u plaću svakog prvog u mjesecu, no da li smo bili sretni? Živite li s predrasudom da ne možeš biti sretan na poslu... pa, zato i nismo bili... Znam gospođu koja je odgojena poput svih nas težila sigurnosti «dobre firme», stalnog zaposlenja i sigurnoj plaći... nakon godina rada, hop – otkaz.. Nakon prvog šoka, stala je na noge obukla rukavice i ušla u ring svog života – obećala je sebi, ovu bitku neću izgubiti... sjetila se svog davnog sna o vlastitoj cvjećarnici i krenula u realizaciju. Nije imala poima kako se otvara obrt, ili firma, gdje će naći prosttor i koliko joj novca treba – pa , ona ga i nije imala... no nije odustala... kada ne odustajemo i pažljivo planiramo i pratimo glasnike po putu, sve se posloži.. Danas ona s osmjehom svakome tko je pita kaže: da, ja uživam u tome što radim, šteta što nisam prije dobila otkaz... zahvalna sam tom teškom trenutku jer je od mene učinio sretnog čovjeka koji čini, a ne odgađa...

Na zaboravite, dragi moji pozitivci, pozitivni kakvi jesmo osluškujmo svoje srce i glasnike koji nam svakog trena našeg života govore da postavljamo ciljeve, slijedimo svoje želje i ne odgađamo ništa... Danas - sada je moj dan, moj trenutak... sada mogu sve!

Sretno, dragi moji! 

p.s. Hvala Biljani na želji i temi, pozz....


Komentari (2)add comment

Olga kaze:

...
Divan entuzijastican clanak koji daje samopouzdanje... I ja sam ostala bez posla i bas sam tako postupila kao sto pisete... oslusnula sam svoje zelje, razmislila gde ima para i zaposlila se u Svajcarskoj... Bez icije pomoci... smilies/smiley.gifSada sam sretna i zadovoljna i uzivam u zivotu...
 
02 Listopad, 2011
Glasovi: +2

Biljanabibica kaze:

...
Hvala vama na ovako korisnom članku. Puno lijepih pozdrava!
 
20 Rujan, 2011
Glasovi: +3

Napišite komentar

busy