Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Gdje i kako smo se izgubili, kako je to što drugi čine i misle postalo bitnije od nas samih; od naših želja, naših snova, našeg puta i rasta... Čudno, tako zvuči jednostavno. Mnogi će reći nisam izgubio sebe, a onda se suočimo sa bijesom, strahom, nemirom i svime što nas upućuje samo prema jednom - mi se iznutra bunimo... osjećamo revolt, ali ne prema drugima, već prema sebi... hej, kažete vi iznutra: vidi i osjeti sebe; kako se osjećaš, što voliš, koji ti je cilj, svrha, želja, moć... u čemu si dobar, koliko si blagoslovljen različitostima i uživaš li u tome? Kako je biti tako jedinstven, unikatan poklon neba ovozemaljskom šarenilu...

Naći sebe, hm... a gdje tražiti... neki putuju svijetom, neki se zatvaraju u laboratorije i izoštravaju sliku čudesnih uređaja ponirući duboko, sve dublje u Svemir... no, ne nalaze odgovor, nema Njih... razočaranje..

Stani... sklopi ruke i zatvori oči. Osjeti, ti si jedino što postoji, jedino nepromjeniljivo i stalno; jedino što ostaje od dana tvog rođenja do posljednjeg treptaja i daha.. sve ostalo je prolazno - sve... jesmo li spremni suočiti se s tim? Grabimo materijalna bogatstva, žudimo za priznanjem, titulama, slavom i prijateljima.. a što je to kad nestane svjetla? Gdje je sve to kad ostanemo sami sa sobom u mračnoj sobi... i kada smo jedini koji osjećamo bol, tugu, radost, usamljenost, bolest.. gdje je sve to.. cijeli teatar, kulise i glumci napuštaju prvi plan, iz prvog reda vi ste ti koje boli, vi ste ti koji osjećate i znate kako je to.. pa kako onda vjerovati drugima kada kažu vrijediš, dobar si ili pak, nisi.. pa, recite, što oni to znaju? Hm.. ja mislim, ništa.. kako slušati nekog tko još nije smogao hrabrosti pogledati sebi u oči i spoznati ljubav, vlastitu snagu i istinu...

Jer onaj koji je sreo svoj pogled, čuo svoje srce, nema potrebe reći vam, laskati... taj će stiskom ruke i blagim osmjehom samo bodriti vaš srce i neće niti najmanje sumnjati u vaš ljubavni pohod na planinu koja zrači naljepšim boljama, prizorima, osjećajima - vašu životnu planinu, tako drugačiju od ostalih...

Zaviri u svaki kutak svoje predivne prirode, upoznaj se, zagrli, zaljubi... svakim danom iznova...

Grlim vas..

J.


Komentari (2)add comment

Jelena, autorica kolumne kaze:

...
Draga Lucija,
volim kada ime govori o čovjeku... tvoje te podsjeća na svjetlost (to je to lijepo što si osjetila)... otkrij što svjetli u tami, što je uvijek na kraju tunela, što te tješi i nosi naprijed kada je teško... to si - Ti !
Zar ne, i samo hrabro !
Sretno!
J.
 
27 Rujan, 2010
Glasovi: +0

Lucia Jane kaze:

...
Prekrasno .... i istinito .... hvala ti na ovim riječima, na tren sam otišla i pronašla lijepo i u ovom sivom danu ....
 
27 Rujan, 2010
Glasovi: +1

Napišite komentar

busy