Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Imamo li kada je teško dovoljno snage za razumijevanje? Razumijeti sebe i druge ponekad se čini nemogućom misijom. Što nam to nedostaje da bismo bili spremniji, mekši, podatniji, s manje osude, oštrine, želje za povređivanjem i sebe i drugih... Kad malo razmislimo o ovome, zaista je teško hladne glave proći kroz iskustvo i ostati čist. Zahtjevna je to zadaća, rekla bih.

Život pred nas stavi naoko bezizlaznu situaciju, a mi iako povrijeđeni, uz sve ostalo, moramo smoći snage i za – razumjeti. Čini se složenim, zar ne?

Naše je društvo izgubilo strpljenje i želju za ispravnim rješavanjem problema koji su postavljeni pred nas. Teške situacije još se više kompliciraju našim potisnutim emocijama i strahovima. I ostaje vječno pitanje: imamo li od kuda izvući to razumijevanje, znamo li što je ono, jesmo li svjesni da nakon te teške zadaće još slijedi i prihvaćanje i opraštanje...

Toliko nam puta život pokaže da je živjeti teško. Nosi situacije o čijoj težini nismo mogli niti sanjati... sve to, ne samo kao posljedice nekih prošlih, ne baš mudro riješenih situacija već i nove. Sve to kako bismo izvježbali vlastite mogućnosti; zrelost i nas i Duše. Kako bismo naučili koliko smo veliki, moćni, Sjajni...

Mi smo, ljudi, u stalnoj potjeri za srećom i mislimo da bi trebalo biti drugačije i lakše. Često se uhvatimo u zamku, padnemo u duboku jamu predrasuda koju smo malo po malo sami iskopali. Kako? Razmišljanjem koje nikako nije dobro za nas: da bi sve ovo trebalo biti lako, da nas ništa ne bi trebalo povrijediti. Toliko čeznemo za mirom, no jesmo li svjesni da je ono što priželjkujemo zapravo smrt. Smrt je ta koja ne nudi ništa osim mira, potpuni izostanak svega, i dobro i lošeg. Dok smo živi, dok smo tu moraju nas u životnom koračanju susretati razne situacije, razni izazovi. Mi, na žalost, to tako ozbiljno i osobno shvaćamo da u najtežim trenucima potpuno gubimo osjećaj krupnog plana naših života koji su baš takvi šareni, izazovni, teški, laki, strasni, tužni, baš ono što čini nas bogatima, a Svemir savršenim...

Da bismo osnaživali svoje razumijevanje potrebno nam je srpljenje i osjećaj za realnost. Naš pogled na stvari često je iskrivljen nekom predrasudom, očekivanjem ili povredom, pa nismo u stanju izabrati najbolje za sebe. Strpljenje je to koje pomaže, ono koje stvara čuda. S njime pod rukom lakše ćemo slijediti energiju koja nas vodi prema uspjehu. Dok bezglavo trčimo, ne promišljajući i ne osjećajući što je najbolje za nas, obično na silu želimo nešto, i ulažemo toliki napor, a to je kao da plivamo suprotno toku naše Rijeke. Zamućen pogled i uzburkane emocije ne daju glavi da se ohladi i razborito izabere... a snaga životnog toka koji nas nosi, silina je kojom padaju Niagarini slapovi, to je ona ista koja dijete tiska kroz porođajni kanal, ona koja nam puni pluća i kuca srcem. Ne možemo protiv tog Ljubavnog dogovora, te snage, neminovnog i ugovorenog tijeka koji osigurava sretan kraj naše Priče. I koliko se god trudili suprotno, znate li da jednostavno ne možemo ne uspjeti... Trudimo se i poslagujemo kockicu po kockicu, no kao da život vuče u neku drugu stranu i kada se sve posloži i kada sagledamo sve na miru tek tada možemo primjetiti da je sve, baš sve ispalo najbolje za nas.

Rijeka Života ima svoj tok, a na obalama te rijeke nas čekaju razna iskustva, a bitne su naše reakcije i način na koji se nosimo sa svima njima. To je ono iz čega rastemo, brusimo svoju osobnost poput najvrednijeg dragulja. Ako na svaku nelagodu ili problem koji mi dođe na Put reagiram na način koji osjećam kao dobar za mene, tada rastem, osjećam život i - napredujem!

Ako sada promatrate svoj život i osjećate događaje i odnose ne-skladnim bez obzira koliko se vi trudili, možete se čak osjećati kažnjenima. Mnogi će reći ”Bog me kaznio”, ili ”tako mi i treba kad sam”... cijela je ta priča oko kazne i grijeha, dragi moji, zabluda. Bog je biće savršene i neoptužujuće, nježne Ljubavi. U svojoj čistoći On jednostavno ne može i ne zna kazniti, On pruža bezbroj prilika za rast. Kako? Pa, ako jednom ne prođem na ispitu, postavlja nova pitanja, ponovno i ponovno, sve dok ne pronađem svoj jedinstveni, samo za mene pravi Ljubavni odgovor, i time zaključim taj niz, taj razred – Životne škole. Svi to često osjećamo i čuti ćemo od ljudi kako im se stalno događaju iste stvari, iste povrede. Žene npr. sreću iste muškarce koji nisu dobri za njih, zaključuju da nemaju sreće – i pogađate, padaju na ispitu, pa onda moraju još jednog istog sresti.. kako bi možda ovaj puta postupile drugačije, iskoristile ovo kao potpuno novo iskustvo, jer ono i jest potpuno novo... ako gledamo s prave strane, zapravo i nema ponavljanja, svaki puta mi jednostavno moramo živjeti kao da je prvi puta...

Dakle, vratimo se razumijevanju. Osjetite duboko u sebi razumijevanje. Osjetite snagu razumijevanja prema SEBI. Sve što ste prošli do današnjeg dana, do ovoga trenutka rezultat je vaših namjera, odluka i koračanja – i to je dobro! Pohvalite se i zagrlite, oprostite si sve ”greške”, one to zapravo nisu, bez pokušaja i lošijih varijanti jednostavno nije moguće koračati i učiti. Učimo i normalno je da u traženju najboljeg rješenja nalazimo i ona manje dobra. Ne optužujte ni sebe niti druge - Život je prekratak. Razumjeti možete svakoga, osjetiti možete svakoga, oprostiti isto tako. Svi ovdje u potpunom mraku uz treptavu svijeću samospoznaje koju otkrivamo, pronalazimo put - najbolje što znamo, i trudimo se, svatko prema svojim mogućnostima. Pa, ako je zaista tako, a znate da jest, kako bilo koga možemo osuđivati i ne razumjeti.

Ne odustajte od razumijevanja - nikada, lijepi moji! 

J.  :)


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy