Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Dobra vila - misao tjednaVelika mi je čast ispisivati za Vas ove retke, kako biste u ponedjeljak (ili neki drugi dan, no opet ponedjeljak, prvi dan, nadam se našeg druženja) kad zavirite u ovaj mali pozitivni svijet, pronašli neke moje misli, neke istine, neke laži, neke probleme… Želja mi je potaknuti Vas na razmišljanje, pronalaženje i otkrivanje Vašeg najljepšeg i najljubavnijeg Ja. To je moj cilj i cilj ovog zajedničkog putovanja… nije u središte Zemlje, već u središte nečeg puno, puno ljepšeg, u sam centar Vas.... zar to nije sjajan put?

Pa zbog toga smo tu, počašćeni ovim životom, koliko god se činio nekad teškim, preteškim… leđa su umorna, zdravlje puca, lice je sivo, ne volite odraz u ogledalu, posao je prenaporan, ne cijene Vas.. sve je to ovdje s razlogom i to što čitate baš ove retke početak je promjene, osvještavanja nekih činjenica koje Vam mogu promijeniti život i način na koji živite ovaj svoj Put…
Otisnimo se zajedno na susretljivo more istraživanja svojih mogućnosti, tajni i vrlina kojih još nismo svjesni. Samo hrabro !

Svi se svakodnevno pitamo treba li ovaj život biti tako težak, tako naporan, treba li ta knedla u grlu ili grč u želucu baš biti ovdje… okolina će zasigurno klimati glavom: „Pa, naravno, svi to imamo!“.. Ne, ja se ne slažem s time. Ne treba nam, rodili smo se za puno više - za let, ne za puzanje.. Stoga, dragi moji, spremite se – za let… za Put…. Pa sjetite se Jonatana Livingstona… letjet ćemo zbog leta samog…. Živjeti zbog samog življenja, bez čekanja boljih dana, nekog boljeg vremena ili godišnjeg odmora. Već Danas je taj bolji Dan…

Kad krećeš na put uvijek poneseš najbitnije (bar tako mislimo, da je bitno, ha!)… što je u našoj prtljazi s kojom trenutno putujemo? Sve što je u tim koferima privuklo je ljude, okolnosti, i dobro i loše. To je činjenica. Hajdemo sad vidjeti što možemo s tim, jer to ipak nečemu služi… nemajte brige, ne služi Vašem poniženju, strahovima i grižnji savjesti. Znam da ste se sa ovim suputnicima već predobro upoznali i prihvatili ih, no naš let nije stvoren za te suputnike… oni vole bića koja pužu, daleko ispod nebeskih visina..

Možda jedno proljetno čišćenje tih, sada već prašnjavih i istrošenih kofera, ne bi bilo na odmet. Garantiram Vam da su predivni darovi unutra, skriveni duboko u vama, samo su se stisli po ćoškovima i izgubili sjaj; čekajući strpljivo Vašu pažnju i svoj trenutak. Naše vrline i lijepi događaji koji nam proljepšavaju svakodnevicu i život trebaju povremeno ugledati svjetlo dana, biti ponovno probuđen.

Sama misao, zagrljaj ili osmijeh kojim ste nekog usrećili veliki su poklon; biti ćete ponosni na sebe samim prisjećanjem Tko ste zaista i te će se vrline toliko proljepšati i zablistati, narasti, propupati, da će iz starih teških kofera izgurati malo po malo strahove, nesigurnosti i sumnje… što više osnažimo i osvijestimo lijepe dijelove Sebe, život će postajati čišći i ljepši… time ćete širom otvoriti vrata lijepom vremenu koje čeka na Vašem pragu: novom proljeću, Vašeg života kada je svaki dan počašćen rascvjetanim krošnjama, leptirima i plavim nebom, lijepim ljudima i iskrenim osmjesima.

Sve je to super, mislite sada, no Ja u toj prtljazi imam (imali ili ne snage to priznati) ne lijepih misli, emocija, događaja… povrijedili su me, ja sam vrijeđao, pa ne može to samo nestati.. Ne brinite, znam, ima u toj našoj prtljazi trenutaka, misli, i emocija kojih se najradije ne bismo sjećali, no, dragi moji, bez straha, zahvalite im što su tu; danas kad ste ih se sjetili, zapravo ste dobili novu priliku – Izbor, želim li još jednom isto pomisliti, osjetiti, učiniti? Zagrlite to sjećanje, zahvalite mu i ispratite ga iz svoga života. Očistite mjesto za novu lijepu misao, lijepi trenutak i ne zaboravite -  samo lijepe misli i želje se ostvaruju. Samo se iskrenost, dobrota i vjera isplate. To nam daje krila!

Vi to možete… i ja… i osoba koju vidite ovoga trena kada dignete pogled s monitora… svi smo dobili čast živjeti baš sada, baš ovdje, baš ovakvi kakvi jesmo, jedinstveni, lijepi, savršeni u toj svojoj jedinstvenosti, sa svim svojim vrlinama i onim drugim vrlinama koje tek morate otkriti i osjetiti, a koje ljudi vole zvati manama, (hej, pa to je nemoguće, to ne postoji!); to su zapravo samo vrline koje još nismo sasvim osvijestili i uvježbali..

Misao tjedna…
Predlažem da svako jutro kada se probudite, zahvalite što ste se probudili i što sada to i znate (da ste živi i da ste se probudili, da je danas novi dan prepun novih prilika). Osvijestite jednu svoju Vrlinu.. živite je cijeli dan, osjetite je i uživajte u njoj… prije spavanja joj zahvalite što je s Vama i što Vas je pratila cijeloga dana… podsjećajući da vrijedite povjerenja i časti biti živi… (zapisujte Vrline; mala zbirka na papiru pored Vašeg uzglavlja uskoro bi mogla postati prava škrinjica s blagom...)

Sutra ujutro je već vrijeme za novu, i ne bojte se - ima ih dovoljno za svako jutro, do kraja vremena… za svakoga od nas !
Dobra vijest, zar ne?

Uživajte u putovanju!


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy