Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Razmišlja o roditeljstvuJedan od najljubavnijih događaja u životu zasigurno je, složit ćete se, trenutak rođenja novog bića. Svaka majka i otac koji su imali sreću podijeliti taj trenutak sigurno se mogu sjetiti tog čarobnog trenutka, te neopisive topline i gotovo opipljive ljubavi u zraku… kada suze same teku od emocija. Taj je trenutak bio, može se reći, gotovo izvantjelesni doživljaj, i tad se zaboravljaju sve boli, ponekad i mjeseci ležanja radi očuvanja trudnoće ili pak godine nastojanja da se rodi dijete.

Dolazak kući i prvi dani još su magloviti i svi pokušavaju pronaći svoje mjesto u novonastalom timu: beba plače, roditelji pokušavaju odgonetnuti što joj treba i kako najbolje obaviti sve što dnevni (i noćni) ritam malog stvorenja zahtjeva. Stresa tu ima puno, i samo rijetki priznaju da je teško i da ima trenutaka kada bi najradije sjeli i plakali od osjećaja nemoći, nesigurnosti, pitanja… i to je u redu, isplačite se i idemo dalje! Zaista, nekada nije lako.
I taman kad malo uđemo u kolotečinu, krenu grčevi, pa zubi, pa bi beba sjedila, a ne može, pa bi hodala, a još nije vrijeme.. i tako smo u stalnom nastojanju ispunjavanja svih potreba jednog životnog hoda novog bića koje ne pita za vrijeme, za doba noći, za naš umor ili podršku i razumijevanje naše okoline….

Biti roditelj nikada nije bilo lako i svatko tko još na ovu temu ima ružičaste naočale i misli da „i živjeli su sretni do kraja života“ jest stvarnost, morat će pogledati na ovo i sa druge strane.

Dijete je Dar s neba, što najbolje znaju roditelji koji su taj dar čekali duže, uložili puno napora. A da li smo se zapitali zašto je to zaista Dar s neba i znamo li taj dar prepoznati, uživati u njemu i spremno učiti nebeske zakone koje je sa sobom donio?

Djeca su nam dana iz više razloga, kao prvo da vidimo da nismo savršeni (koliko god se Vi trudili ne priznati si to). Brljamo, petljamo i kvarimo gdje stignemo, ne znamo kako se postaviti kada nešto traže, kada trebaju, a kako kad nas probaju i manipuliraju.. e, taj dio nas stvarno zna izbaciti iz takta. Svakodnevica nam se ponekad čini preteškom jer izrastaju u nešto što nam se čini izvan naše kontrole, i što zapravo i jest izvan naše kontrole. Oni su ljudi za sebe, oni imaju svoju osobnost, svoj karakter, želje, mogućnosti, sklonosti, oni znaju što žele, vrlo često sa većom sigurnošću od nas, odraslih. I oni na sve te svoje karakteristike imaju pravo. Sviđalo se to nama ili ne. Da li se sviđalo našim roditeljima sve što smo mi željeli, jesmo li ustrajali, ili su nas uvjerili da mama ili tata ipak znaju što je najbolje za nas? Hm…

Nebeski su zakoni potpuno drugačiji.
Djeca su Dar i to iz mnogo, mnogo važnijih razloga. Došla su u naš život da bi nas podsjetila što je zaista BITNO u životu, a to je bezuvjetna Ljubav! Došla su da nam pokažu da je moguće tako iskreno i blago gledati i milovati svaki dan– oni to rade nama svakoga trena. Sjetite se samo osmijeha malog djeteta ili kako zagrljaj može biti iskren i čvrst kada se voli.

Prisjećajte se više tih trenutaka, njegujte male bebe ili malu djecu koju trenutno imate, učite od njih lakoću življenja i davanja i primanja… ali budite spremni na zagrljaj i ljutog teenagera kojem je sve glupo i vi dosadni. Sve su to faze i proći će, Ljubav i vjera u njihov uspjeh jedino se broji…

Svaki period u životu čovjeka nosi svoje nijanse, svoju tijek, svoj početak i kraj. Jedna lijepa priča govori o tome da djeca nisu naše vlasništvo, samo su nam dana s puno povjerenja da ih izvedemo na životni put, da im podarimo tjelesni život, pokažemo sunce, more i mjesečev sjaj. Sve, baš sve ostalo, moraju naučiti i iskusiti sama. Moraju sami naučiti sjediti, hodati, razmišljati, donositi odluke i živjeti po njima, baš tim odlukama.

Svaki odnos roditelj - dijete dođe do faze kada su roditelji na rubu da dignu ruke od svega i da kažu: ja ne znam više tko je to dijete, ne mogu s njim na kraj…

Prisjetimo se da smo i mi bili takva djeca, da smo od okoline željeli da nas razumije i prizna. Opustite se i ne silite ništa, sila rađa otpor i na silu ništa na dobro neće izaći... Djeca poštuju dogovore i vole dosljednost pa bi bilo sjajno da prepoznamo tu školu u našem roditeljskom pozivu. Budimo dosljedni, poštujmo dogovore, svojim životom dajmo primjer djetetu. To, priznat ćete, uopće nije lako. Ali, što je, tu je, bilo bi sjajno da za ovaj svoj životni zadatak prođemo sa najvišom ocjenom!

Nedavno sam čula priču od malom dječaku koji je došao kod zubara. Roditelji su ga "pripremili" i rekli da "to nije ništa strašno" i da će ga ako bude hrabar, nakon pregleda odvesti u omiljenu slastičarnicu. Reći ćete, idealno; e pa nije kako izgleda, tužno je: kada je doktorica ostala na samo s djetetom, ona mu poticajno kaže: ˝hajde, idemo to obaviti pa ideš na kolače, obećali su ti roditelji˝… a on joj šapne u povjerenju: ˝a ne doktorice, oni su to samo tako rekli pred vama, neće me nikud odvesti, oni to tako uvijek samo kažu, zbog drugih…˝Što nam to govori o nama, odraslima? Ocjena roditelju: čista jedinica!

Govori nam da mi odrasli ne govorimo istinu; kod zubara nekad izgleda strašno i zvukovi su nezgodni, od kuda nam pravo reći da nije strašno, pa sama riječ strašno izaziva grč i strah. Na kraju maleni, zbog toga što mi ipak određujemo pravila i moraju nas poslušati, učine traženo, a mi izigramo obećanja. Mali je dječačić sve uredno proživio, ništa nije boljelo, naučio je da kod zubara zaista nije strašno, ali je po tko zna koji puta bio suočen sa činjenicom da odrasli ne govore ono što misle i da ne izvršavaju obećanja, da su im izgovori lažni, a da će ih oni, iako mali, na kraju vrlo često morati opravdavati pred okolinom, jer "oni sigurno nisu ništa loše mislili"… Pitam se hoće li i on jednom daleko u budućnosti postupiti isto sa svojim sinom…

Onda dođe pubertet i sa svim olujama i vjetrovima krene šibati na sve strane cijelu obitelj pa vrlo često požalimo što smo rodili djecu i počastimo ih tim riječima u ljutnji…

Stanimo ovdje na čas….. o čemu to ona piše, reći ćete… ipak, stanite na čas, smirite misli… Kako smo daleko došli, osjećate li kako je daleko ovaj trenutak gorčine i bijesa od onog ljubavnog s početka priče.

Roditeljstvo nije lako, ne bismo se trebali na njega odlučivati olako, zbog mode ili biološkog sata. Mnogi bi ljudi trebali priznati sebi da djeca nisu najbolji način da prožive svoj život. Nije strašno ako nemate djecu, naravno predivno je iskustvo, no nije i obavezno. Nekim ljudima nije dano da imaju biološku djecu, ali su zaista sjajni udomitelji, usvojitelji, i ta djeca ne osjećaju razliku, pa Ljubav nema etiketu…

Djeca su u cijelom tom teatru vrlo često povrijeđena, zbunjena, odrastaju u isto takve zbunjene i povrijeđene ljude. Od tuda svo nasilje, povučenost, nesigurnosti, bjegovi u ovisnosti, ili naočigled dobra djeca, no duboko nesretna.

Roditeljstvo je dano svim živim bićima na ovome svijetu. No, naša djeca često nisu sretna; obasipamo ih materijalnim stvarima, a nemamo za njih vremena.


Željela bih da pokušate vratiti svoje srce na početak ovog, ipak, Ljubavnog odnosa i sjetite se da je Vaše dijete Dar s neba. Poklonite tom djetetu svoju pažnju, iskreni zagrljaj, povjerenje i izrecite mu iskreno: ˝vjerujem u tebe, vjerujem da ti to možeš!˝ Neka Vaš dom i okruženje u kojem raste bude okruženje ljubavi i mira, lišeno prepirki, predbacivanja i modela ponašanja kojih već gotovo i niste svjesni, tako su se duboko uvukli u sve pore… nisu li upravo to stvari zbog kojih ste Vi napustili svoj roditeljski dom? Otpustite obrasce, to niste Vi; i Vi ste bili jednom malo nezaštićeno dijete željno razumijevanja i ljubavi, podrške i povjerenja. Sjetite se toga! Poklonite svom djetetu sve što je Vama nedostajalo u životu– zagrljaje, strpljenje, povjerenje, vrijeme.

Ljubav se lako i brzo prepozna, Ljubav nema granice niti cijenu, samo treba malo vježbe, kao i svaki ples!

Dakle, dragi moji, zaplešite, opušteno, bez straha; Ljubav kadkad i boli, no rezultati su predivni: sretan osmijeh i Vas, i Vašeg djeteta kojem ste dopustili da bude ono što i jest: Prekrasan i jedinstveni Dar s neba.

Voli vas i vjeruje u Vas….
Vaša dobra vila sretnih misli….


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy