Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



StvariOd najranijeg smo djetinjstva okruženi stvarima. Šarene igrečke i dječji svijet, zamjenjuje polako neki drugi, svijet igračaka za, tako zvane, odrasle i ozbiljne ljude. Svoju osobnost tako počinjemo iskazivati preko stvari koje posjedujemo. Već se djeca međusobno u vrtiću i najranijim školskim danima vrednuju prema stvarima koje posjeduju; sve ima točno određen značaj i cijenu...

Kada smo mi to zaboravili pravu vrijednost sebe, ljudi koji nas okružuju i osmjeha, kada smo zaboravili pravu vrijednost i smisao stvari. Kako je moguće da su naša djeca tako brzo zaboravila ljepotu proljetne rose i cvijeta, bosih nogu i zagrljaja... ili samo pokušavaju uhvatiti korak sa našim suludim poimanjem bitnog? Mi smo ti koji kao učitelji možemo sebi i našim klincima priuštiti čitanje priče uvečer (umjesto tv programa), proglasiti jedan dan samo našim, obiteljskim danom, i otići na izlet, ili pak posvetiti pola sata našem djetetu, samo njemu i nama. Mudre male glave shvatile su da do nas nikako drugačije ne mogu pa su smislile kako da nas gnjave i dave, da idemo po nove cipele, mobitel ili nešto drugo kako bi nam ukrali malo vremena i bili sa nama, a i mi sa njima... ah, te stvari...

StvariSve što nas okružuje, svaka slika na zidu, semafor, stolac ili lampa bili su jednom tek nečija misao, zamisao, ideja. Put te ideje u svijet opipljivih stvari nama je nepoznat, no baš je ta stvar bila nečije nadahnuće, izazov kreacije, mašte, drugima nevjerojatna, nezamisliva i gotovo nemoguća... gusjenica koja se pretvorila u leptira.

Zamislite tu sreću kada je tvorac prvi puta opipao svoju ideju – u ovom opipljivom svijetu... kada je svoju ostvarenu ideju mogao podijeliti s dugim ljudima. Mi smo, nažalost, zaboravili u miru promotriti i doživjeti svaku stvar, sve uzimamo „zdravo za gotovo“...

Bezbroj je stvari koje srećemo svakoga dana, koje koristimo svakoga dana. No, jeste li se ikada zapitali kakav je moj odnos s tim nijemim svijetom stvari. Moj odnos sa Svijetom koji je izašao iz nečije mašte kako bi razveselio, služio ili samo ukrašavao naš život. Jesu li to sve samo bez-životne stvari koje nam služe da bismo došli do nekog cilja ili ipak na tren spazimo njihovu egzistenciju, priznamo njihovo postojanje – uživamo u kreaciji i postojanju.

Vratimo se našem odnosu s tim našim suputnicima u vidljivom svijetu... Okružujemo se nebrojenim predmetima ne bismo li uvećali svoju vrijednost, ne bismo li se osjećali važnijima, vrijednijima, boljima od drugih. No, jesmo li svjesni da nas samo treptaj oka dijeli od potpunog izostanka opipljivog svijeta – smrt nema džepove, i ništa, baš ništa nećemo ponijeti, otići ćemo praznih ruku kao što smo i došli ovamo...

Pa kako to da tako ozbiljno shvaćamo posjedovanje i tako nam je to važno. Vrlo često se potpuno poistovjećujemo sa stvarima koje mislimo da posjedujemo pa njihov nestanak iz našeg života primamo teško, borimo se da ih ne izgubimo; jesmo li se ikada u životu s toliko strasti borili za svoje Ja, svoje vrline, svoju istinsku prirodu. I tako danas sve više očarani stvarima, tražeći sebe postajemo ono što imamo, oduzimamo stvarima njihovu pravu bit, a pri tom postajemo sve tužniji i siromašniji. Primjetit ćete kako su tužna lica i osmjesi ljudi koji posjeduju puno stvari. 

Trud i rad koji su uložili u sliku njihove idealne stvarnosti velik je, sada poistovjećeni s njom sada sjede prevareni u velikim kućama, okruženi svojim bogatstvom, tražeći nove i nove potvrde i vrijednosti, tražeći sebe. I eto gdje smo sad, nažalost stvari posjeduju nas, umjesto obrnuto...

Ako samo na tren zanemarimo očekivanja, predrasude, navike i izazove svakodnevnog ljudskog bivanja, primjetit ćemo istinsku bit svake stvari, istinsko postojanje. Možda se u tom trenu potpunog mira i tišine u našem srcu rodi neki novi pogled na te iste stvari, zahvalnost što su tu i iako se doimaju potpuno neživima, žive su... žive kao nečija ostvarena ideja, želja, nastojanje, stvaranje... ali ne zaboravimo činjenicu da su kao i mi na razini atoma sasvim žive, titraju jedinstvenim energetskim poljem (dokazali su to neki ozbiljni ljudi, fizičari i znanstvenici).

I mi smo došli iz nevidljivog svijeta, bez stvari, oplemenjeni vrlinama, jedinstvenom ljepotom i ljubavlju; hodajući kroz šarenilo svijeta malo po malo zaboravili smo ono što jesmo, ono bitno... kako kaže naš Mali princ: Ono bitno vidi se samo srcem... kako smo zaboravili pogledati, ogledavati našu stvarnost tim ljubavnim pogledom, ili ipak možda nismo... možda trenutno samo spavamo.

S druge je pak strane moguće zastati na tren i osjetiti duboku zahvalnost na nekom dragom predmetu koji nam život čini lakšim, ljepšim... istovremeno osjećajući prolaznost i mogućnost da on ovoga trena nestane. Gubitkom svih stvari koje posjedujemo trebali bismo ostati isti, ne promjeniti se, ne osjetiti nesigurnost niti jednog trena, jer to su ipak samo stvari; a Ja?

Ja, bi na kraju puta trebalo biti pravo i istinsko Ja, s iskustvom druženja i posjedovanja stvari, sa dubokom zahvalnošću stvarateljima i onima koji su ih sa nama znali podijeliti.


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy