Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Znate li da je 5. lipnja bio Svjetski dan zaštite čovjekove okoline? Tko to štiti prirodu i od koga? Koga to Čovjek štiti od nesmotrenih postupaka? Možemo li uopće zaštititi prirodu? Imamo li izgleda ili je to samo propaganda i udica za lakovjerne? I dalje trošimo plastične vrećice i boce, vozimo se automobilima... da li je uopće netko primjetio kako se kitovi nasukavaju i da drveće plače u Amazonskoj šumi zbog lakomosti i kratkovidnosti čovječanstva...

Jurimo, žurimo, često ne primjećujući da se godišnja doba smjenjuju u krošnjama i svuda oko nas. Priroda diše svojim životom, svojim tempom, pokušava probuditi pozaspale satove unutar ljudi. Taj besprijekorni, nevidljivi sat upravlja visibabama, morskim valovima, ledom i snijegom, pticama selicama, ljetnim sparinama. I svaki smo dan okruženi stotinama čuda i ljepotama savršenosti prirode. Kad je to čovjek prestao osjećati taj savršeni sat, onaj djelić trenutka kada drvo otpušta uveli list? Kad su to krenuli svak svojim putem, priroda i čovjek?

Okružili smo se izumima svih vrsta, sve da bismo si olakšali život, no upali smo sami u svoju zamku i izgubili se. Izgubili i sebe i prirodu u sebi, i svoj život po putu. Spašavajući sebe od vlastite nesigurnosti, pohlepe i strahova, zaboravili smo da je priroda stvorena samo za nas, da u Svemiru vlada savršen sklad... Samo rijetki spaze dugu, sami rijetki čuju pjev ptica prije zore, ali isto tako samo rijetki čuju svoje srce i spoznaju da smo ovdje samo prolaznici.

Najveći umovi sadašnjice, ali i najveći Učitelji uopće, uče nas jednu i jedinu Istinu: Tko smo mi iznutra, to je i oko nas. Sav taj kaos, ratovi, strah i tuga, odumiranje vrsta, biljaka i životinja, samo je ogledalo naših Duša i naše Stvarnosti, svega onoga tko smo postali.

Potpuno smo izgubili sebe, osjećaj za bitno, nažalost, izgubili smo smisao. To je glavna rak-rana čovječanstva. I tako polako odumire sve ono što nas čini Čovjekom (i dijelom prirode): nježnost, suosjećajnost, pažljivost, dosljednost, , Ljubavnost, pouzdanost, lojalnost, radost, strpljivost, dodir; tako se gase jedna po jedna biljna ili životinjska vrsta. Jer koji je razlog njihova postojanja ako ih oko i srce čovjeka ne vidi, ne prepoznaje? Poznato je da kad nešto ne trebamo ili ne želimo, onda to samo odlazi iz naših života... Tako i priroda sve slabije čuje našu Ljubav. Sve slabije čuje nas, prestali smo biti dio nje...
Postoji predivna Dolina leptira na jednom otoku u Grčkoj. Na par kilometara dugoj planinskoj stazi sve, baš sve, bilo je prekrito leptirima; kada sam bila tamo prije osam godina, bilo ih je samo na nekim mjestima; danas ih ima sasvim malo.

Odumiru, ne rađaju se više, prestali su, nema svrhe. Toliko su ih fotografirali, snimali kamerama i vikali u prolazu, a nisu Vidjeli ljepotu i krhkost tih nevinih i savršenih krila i šara, nitko nije samo stajao u tišini i divio se... Leptiri su se jednostavno prestali rađati, a i čemu kad ih nitko ne vidi... tek poneko dječje srce zaigra u prepoznavanju Božjeg djela i to je to; sve se ostalo može kupiti u suvenirnici.

Štiteći se od svega, a najviše od svojih strahova došli smo do dana koji bi trebali proglasiti Danom tuge, jer srca više ne kucaju kao jedno, jer ne volimo sve jednako, jer vidimo samo razlike, a ne sve ono što nas spaja. Danas kada vrednujemo po statusu i bankovnom računu, a ne po osmjehu, odgajamo djecu da budu ozbiljna, umjesto da od njih učimo lakoću postojanja i skakanja! Pa tko bi tako žalosnoj vrsti poput nas htio biti društvo...
A-ha, tu sam vas čekala!

NADA i VJERA. I kad vam kažem da ja jednostavno ZNAM da je blizu dan kada ćemo svi, baš svi osjećati dugine boje i lastavicu u letu, osjećati svoj dah i radost življenja u svakom dijelu svoga Bića; radost kada svaka stanica tijela titra Ljubavlju. Dan kada ćemo shvatiti da ne postoje strahovi i neprijatelji, kriza i neimaština, manipulacija i nasilje, dan kada ćemo se zagrliti i priznati si svoje postojanje, proglasiti sebe jednim sa prirodom. Tada će leptiri poželjeti biti rođeni jer će znati da ih ima tko vidjeti; veselit će ih naše čisto srce i dobre namjere.

I Sve će ponovo dobiti svrhu jer ćemo mi naći svoju! To će biti SRETAN DAN!


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy