Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Znamo li uopće što je hrabrost? Da li je ona rezervirana za super junake iz filmova, potpuno nestvarna i nemoguća, ili je ona ipak tu duboko utkana u našu stvarnost? Hrabrost je kažu suočavanje i življenje unatoč svim našim najdubljim strahovima… i tako poput male Dorothy krenemo putem od cigli, rukom pod ruku, s jedne strane sa svojim strahovima, s druge pak zagrljeni hrabrošću i podrškom. Kuda? Prema sebi, na kraju puta stojimo Mi, ostvareni, sretni, nježni, sigurni i hrabri… da, reći ćete, lako je tako nizati slova po bjelini podloge, život je nešto drugo… ma i sami znate da nije… hajde, počnimo od početka.

 

Priznajemo li uopće svoje strahove ili poput muha bez glave, tumaramo životnim stranputicama uvjereni kako nismo i ne možemo biti bolji, ljepši, ljubavniji. Povlačeći se od sebe i svojih želja, tonemo sve dublje, a strahovi poprimaju sve ružnije lice i veličine koje su, vjerujte mi na riječ, potpuno nestvarne.

Na životnom nas putu, prema dogovoru koji smo tako mudro sklopili prije dolaska ovamo, čekaju iskustva koja nam bezuvjetnom ljubavlju nude rast, sazrijevanje i ispunjenje. Većina nas, nažalost, prespava svoje živote, dozvoljava da drugi odlučuju, misli da drugi znaju tko smo i što nam treba. Ali, dragi moji, pa tko nas poznaje bolje od nas samih? Tko zna što nas najviše boli, ili koje su nam želje? Jedino VI, to je čast koja nam je dana s ljubavlju. Vi ste jedini stalno prisutni od trena kada vam je prvi puta u utrobi majke zakucalo srce i bit ćete tu do kraja; dok zadnji dah ne napusti ovo tijelo. Pa, tko onda bolje zna što je najbolje za vas, do vas samih.

Život je sasvim jednostavan; u svojoj jednostavnosti nudi neslućene ljepote, ali i najteže odluke i traži beskompromisnu dosljednost. Ja to vidim kao ulazak lavu u kavez. Lav je gladan, naravno, rika se čuje na daleko, što produbljuje strah, a na nama je, samo na nama da odlučimo uhvatiti kvaku na vratima i polako izaći. Usrećuje li me ova situacija, osjećam li se dobro, rastem li? Dobra su pitanja i pomoći će kad smo pred zidom odluke. I da, nema vremena za odgađanja i ne život. To Svemir ne voli, tako se ne živi. Teške situacije i strah tome i služe, poput najnježnijih pomagača trude se da zamagle sve nebitno, da pojačaju osjećaj potrebe za rješavanjem i da nas gurnu, i sve to, zamislite, radi našeg dobra, našeg rasta.

Što smo stariji imamo ljepšu zbirku iskustava i dojmova. Naravno, ne bismo mi bili mi kada onu lošu stranu ne bismo uzdizali u visine, a sve dobro gurnuli pod tepih kao da i ne postoji. Prisjetite se lijepih stvari, lijepih trenutaka i svojih odličnih odluka. Bilo ih je, uhvatite taj vjetar i dignite jedra hrabro. Sastavite listu odluka koje nikako da pokrenete, dajte si vrijeme, razmislite i krenite skidati jedan po jedan „kamen sa svojih leđa“. Vidjet ćete lakše je kada se razriješi, neodlučivanje i ne koračanje vodi vas u bolesna stanja i tijela i uma. Ta, život nije zato stvoren.

Hrabrosti ponekad dajemo krivo lice. Dakle, nije hrabrost, sve jače stiskati zube i patiti, godinama živjeti u teškoj situaciji, dati drugima da vas ponižavaju i ne cijene. Nije hrabrost stalno upadati u svađe i nesuglasice. Nije hrabrost skakati padobranom ili spavati, dok netko čeka vaš telefonski poziv. To je bijeg od stvarnosti, to rade kukavice, oni se skrivaju od života, prave se da imaju nekog drugog važnijeg posla, ma dajte molim vas… s njima nije lijepo i jako vole da ih netko drugi „šlepa“ kroz život. Pod krinkom, teško mi je, budem drugi tjedan ili ne mogu s njima, skrivamo vlastitu nemoć i ne želju za disanjem vlastitog bivanja. Gdje je nestala volja za životom, gdje je nestala ta neodoljiva strast i poriv? Smisao koji tjera krv kroz vene, koji tjera zrak u pluća, kuca srce, donosi novi ljepši dan i osmjeh na lice? Gdje smo to izgubili želju biti živa bića?

Jesmo li zaista potpuno izgubili hrabrost upotrijebiti vlastitu snagu, mišiće, znanje, iskustvo. Ili je ipak lakše za sve što se događa svaliti krivicu na ljude koji nas okružuju. To se zove linija manjeg otpora. Lijepo sjedneš u hlad, ništa ne radiš, zanovjetaš stalno (pa ti nije čak niti dosadno) i čekaš druge da odlučuju i guraju, a kad to i učine, imaš sjajnu priliku i dobar pogled iz te fotelje da prigovaraš, cjepidlačiš, filozofiraš, određuješ količinu krivnje… sve to, nije hrabrost. I svemirski se računi tako ne rješavaju. Knjigovodstvo naših nevidljivih pomagača ne može se prevariti, oni znaju sve naše neodrađene škole i žao im je što gubimo vrijeme i smisao, dišemo ovaj Zemaljski zrak uzalud.

Što je onda ispravno, pitate. Živite po odlukama, koračajte stalno, budite aktivni i uhvatite svoj život u svoje ruke! I koliko god htjeli svaliti posljedice svojih odluka i trenutno stanje na druge, mi smo ti koji smo dopustili da žive naše živote, mi smo odlučili prepustiti drugima naše osnovno pravo, a oni su to dato im pravo samo uzeli i iskoristili ga.

Živite hrabro, uđite u svoje strahove, osjetite sebe kako slušate svoje unutarnje porive i glas. Hesse je u Demianu tako sjajno rekao, dobro je što duboko u nama ima netko koji sve zna. Ta me rečenica prati gotovo dvadeset godina i poput svjetla na kraju tunela daje mojoj svakodnevici nadu i poriv, ohrabruje moje srce da bude hrabro da se usudim biti svoja, da se usudim živjeti svoj život – hrabro!


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy