Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Kažu da smo svi jedno. Da smo došli s istog mjesta i da se vraćamo tamo. Ako smo isti, ako prepoznajemo sebe u očima stranca, ako osjećamo tu bezuvjetnu povezanost, čemu onda strah, nelagoda, nepovjerenje... pa, znamo ništa nije slučajno, sve smo unaprijed dogovorili i bez ikakve sumnje proživljavamo iskustva po koja smo došli, sada i ovdje. Sve je na svome mjestu, iako ćemo vrlo često pomisliti da živimo u totalnom kaosu - nije tako. Sve je to ispod površine ove vidljive stvarnosti, more uzroka i posljedica, sve posvećeno našem rastu, našem usavršavanju, pripremi za pravi let... možemo li pogriješiti, mora li biti tako teško, da li je drugima lakše? Hm.. mnogo je pitanja, priznajem, ali samo jedan odgovor...

I kako se samo lakomisleno upecamo na vidljivo, a tako lažno, ne postojeće iskustvo. Koliko smo samo puta osjećali jedno, ali je vidljivi svijet prikazivao neku drugu sliku, pa smo bez obzira na naš osjećaj, tako dubok, tako pravi, tako naš, odlučili djelovati prema prolaznoj i lažnoj slici prividnog svijeta stvari...

Znam, želite primjere... pa, hajde, idemo vašim primjerima prosvjetliti ovu teoriju... Imate šefa, imate posao, svakodnevno imate sve više posla, a sve manje samopouzdanja, sve manje volite sebe u toj ulozi, sve manje vas veseli taj posao... osjećate da vas nadređeni gura i psihički i mentalno preko svih granica izdržljivosti.. i jedan dan – puknete, jednostavno vam je dosta.. slijede razne reakcije: svađa, scene, ogovaranje, mržnja, planiranje osvete... koliko uzaludno potrošene energije. Kako sad to, pitate se, pa jednostavno.. gledate u krivom smjeru...

Hajde još jedna primjer.. imate muža, ženu, svejedno... sve manje osjećate povezanost, padaju ružne riječi, predbacivanja i netrpeljivost rastu, povlačite se u sebe, komentirate sa prijateljima, tražite odgovore komunicirajući s drugima... kreću svađe, vrijeđanje, osećaj izigranosti, povrijeđenosti... kako smo do toga došli... i onda pomislite: nije ovo ništa drugo, ništa različitije od drugih brakova koje znam... i umrete... polako puštate da vam srce umre.. od tuge... i opet, zbog gledanja u krivome smjeru...

Ok. A sada odgovori... ha, nije to što ste mislili....

Nemam odgovore, nemam univezalni ključ i instant rješenje... jednostavno je, ja nemam. Imate vi. To je onaj savršeni ključić koji su nam objesili oko vrata kada su nas poslali u ovaj vidljivi svijet.. da, svi ga imamo, visi nam oko vrata na zlatnom lancu spletenom od ljubavi i povjerenja, nježnosti i brižnosti; leži tako naše blago na grudima sasvim blizu srca.. pa tu mu je i mjesto, zar ne? I samo mu malo pažnje, malo vaše pažnje treba za uspjeh... ali mi od trčanja za krivim slikama, ljudima i situacijima, tako brzo trčimo da nam je ključić stalno predaleko od mjesta gdje treba biti; čas je onkraj misli, čas u petama od straha... i kako da otključa ono za što je stvoren kada samo jurite bez strpljenja i želje da pustite, da otpustite strah, grč, da pustite da se sve smiri, da se glava ohladi, emocije smire... ključić tada, često nenajavljeno i sasvim mirno, sam od sebe sjedne na mjesto i otvori vrata, otključa srce – životu... vašem životu.

U svim situacijama koje nas muče, od šefova, krize, neimaštine, kredita, nesuglasice sa supružnicima, do roditelja ili pak vaše djece.. sve je to samo teatar, dragi moji, teatar za lakovjerne... ne zamjerite, svi smo totalno zasljepljeni vidljivim svijetom oko nas zaboravili more, beskrajno more energija i naših osjećaja. Zaboravili smo sebe, svoje potrebe, svoj glas, svoj put. I kada bismo samo u nekoj situaciji umjesto šefa pogladili svoje osjećanje stvarnosti. Obratili pažnju; izabrali što je dobro za vas, ne za druge – za VAS. Kada biste samo u žustroj raspravi sa voljenom osobom, stali na trenutak i rekli: „ volim te, teško mi je ovako... sjedni tu pored mene, šutimo na trenutak... što nam se ovo događa, kako se osjećaš?“... kad bismo samo priznali sebi i rekli na glas: „nisam dobro, ovo me sve iscrpljuje i rastužuje, želim bolji život, želim naći bolji put, svoj put“...

Mudri kažu da smo zbog cijele ove zbrke vidljivog svijeta izgubili volju, volju za disanjem, volju za životom.. nije nam bitno što osjećamo, postali smo vrhunski stručnjaci u skrivanju svih svojih emocija i osjećaja... ali, mi smo ljudi, ljudi imaju osjećaje, emocije, misli, izbore... pa, to nas i čini ljudima, no zatomljavajući sve to, niječemo i svoju prirodu, svoju jedinstvenost, sebe...

Onda dođe tužan dan. Dan kada shvatimo da nas više nema, da je ovo tijelo umorno od borbe sa posljedicama svega što smo pomislili, rekli i učinili. Otrovni izbor kojim smo sami ubili život. Stojimo i osjećamo se potpuno prevarenima: kada mi se to desilo, pitate? Desilo se dok ste pokušavali zadovoljiti tuđa očekivanja, ili ono što ste vi mislili da oni očekuju. Desilo se dok ste jurili zadovoljiti nepotrebne zahtjeve okoline kojoj je cilj skrenuti vas, omesti vas... trik svemira, vrhunska prijevara, no mudra prilika za rast... a što je, zaista, s druge strane, imamo li nade? Imamo, još kuca, naše srce je još tu, nije nas napustilo, bez obzira na našu nepažnju i lakomislienost.

Srce, pa to je samo jedan od organa, ili? Hm, dobro pitanje... što je, ili tko je to naše srce? Srce je ponekad naš jedini i stalni navijač. Nije propustilo niti jednu našu utakmicu, niti jednu pobjedu, suzu ili poraz. Srce je naš čuvar i vratar zlatnih vrata. Vrata koja ulaze u svijet postojanja, pravog življenja, bezuvjetne Ljubavi. Imamo ga, imamo ključ, pa kako to da tako dugo stojimo ispred tih vrata i nikako da se osmjelimo i uđemo. Vrata su tu samo zbog nas, pružite ruku, zakoračite... i opet je tu srce, ruku pod ruku s vama kroz sve.. jer ono voli kucati ljubavlju, voli skakati od sreće, pjevati od zanesenosti, ne voli laži, neživljenje, gutanje i skrivanje... To naše Srce je sasvim druge prirode... Srce je jedini svedok ugovora koji smo potpisali svojom krvlju, svojim životom...

Ma, šta vam ja tu pričam, pitajte svoje Srce, eto ga tu vam je na dohvat i oslušnite kako kuca dok ovo čitate. Živi ste, kuca, ali živite li? Poslušajte ga, nosi poruku samo za vas: "Ljubim vas, ne odustajte", kaže Ljubav gledajući nas nježno, "vjerujem u vas!"


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy