Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Volim vasZamislite samo koliko je ljudi rođeno i koliko ih je živjelo na ovome svijetu od početka vremena… I svi su oni, bez ikakve sumnje, iskusili Ljubav. I kada bi nam mogli šapnuti svi ti Ljudi, sve te Duše što je to Ljubav, čuli bismo puno. Za mnoge je Ljubav ono što su pronašli u zagrljaju drage osobe, drugi su potpuno zaneseni voljeli zalazak sunca, vjetar u kosi ili zlatna polja, dijete u naručju ili nasmiješene oči staroga umornoga čovjeka…

Priča o Ljubavi je tako jednostavna, a čini nam se tako tajnovitom i nama ponekad nedokučivom. Hajdemo danas zajedno tim šumskim puteljkom; ta nam šetnja može razotkriti neke skrivene kutke. Promišljati i biti sa sobom u miru, lijepo je i Ljubavno, a još kada pričamo o Ljubavi… hm... sjajna prilika za to da ovaj dan okrenemo u jedan lijepi, Ljubavni, zar ne?

Idemo od početka: kada smo sasvim mali, znamo potpuno bez zadrške i beskrajno snažno i strastveno voljeti i grliti. Sjećate li se tih dana? A onda, polako odrastanje nosi nova lica stvarnosti, ljude koji nam se pokazuju u raznim bojama, s raznim licima i polako, kao nekom čarolijom, nekom čarobnom rukom malo po malo nestaju dijelovi te Ljubavi kojom je naše srce kucalo kada je stiglo u ovaj svijet… Osipa se, nažalost, ta Ljubav, suši i nestaje, a naše je srce sve skromnije, bolnije i, poput nekog suhog cvijeta, zaboravlja na kišne kapi i sunčev sjaj Ljubavi…

Jeste li se ikada zapitali što je to što srce odrasle osobe vodi ka tuzi i strahu od Ljubavi, ka sve opreznijem voljenju, ka sve većoj gorčini i osjećaju napuštenosti i nevoljenosti? Negdje nam se po putu, rekla bih, desio neki čudan preokret u kojem smo prestali vjerovati u čuda… Srce nije prestalo voljeti, ono ne gubi smisao i mogućnost; to su samo naši strahovi koji su nam postali suputnici i tijekom vremena ugasili svaku nadu. Sumnje se roje, ne želimo biti povrijeđeni, sumnjičavi smo i često čangrizavi, pa i kad naiđu prijateljske oči, topao zagrljaj i nježno srce, okrenemo leđa - od straha. Bježanje smo, s vremenom, tako dosljedno i marljivo uvježbavali, da danas i prije nego nam se i desi nešto lijepo, „damo petama vjetra“, kao po navici. Zašto?

Zar je tako rizično voljeti? Zar je toliko boljelo kada je negdje davno došao kraj?

Danas se premalo bavimo svojim srcem, ne pričamo više s njim i ne slušamo ga… Kod mnogih je ljudi to srce jednostavno prestalo pričati. Pa, kome da priča kad ga ne slušaju? Jednostavno zašuti i čeka, čeka neku novu priliku... Znate, ono vjeruje u čuda, vjeruje da možete voljeti i nimalo ne sumnja, sigurno je u to. Zna da Vam treba vremena, zna da je to potreban nam dio rasta i sazrijevanja. Strpljivo naše drago srce…

Jesu li povrede u životu bile potrebne ili je svatko od nas žrtva neke gadne svemirske urote i Božjeg zaborava? Ha, voljeli biste da je tako, imali biste izgovor da odustanete! E, nema odustajanja jer jednostavno nije tako! Nije.

Istina je da je Ljubav tu u Vama. Ljubav titra svakom našom stanicom, tijelo bez nje ne bi bilo živo. Zar zaista mislite da krv teče žilama ničim izazvana? Baš ste zgodni… Ljubav Vam je to i nema tog metra niti vage da je izmjeri! Ona je ta koja drži stijenu tako čvrstom i visokom, ta koja talasa more i šiba vjetrom obraze ribara. Ljubav je u svakom atomu, svakoj stanici ovoga Svemira i svakog od nas. Samo smo  malo zaboravili pogledati oko sebe, zaboravili smo podesiti naše ljubavne prijemnike na tu frekvenciju…

Dakle, dragi, voljeni moji, hajde, podesimo srca hrabro na pravu frekvenciju i neka glazba koju ćemo čuti upravlja Vašim odnosima u obitelji, na poslu, u tramvaju, na ulici… Osjetite kako titra svaka stanica vašeg tijela u želji da primi i pokloni osmjeh, suosjećanje, dodir, razumijevanje… Svi smo isti, baš svi. I nema razlike; boja kože, nacionalnost, vjeroispovijest ili obrazovanje, sve su to samo smicalice našeg šaljivog Svemira koji nije mislio da ćemo biti tako lakovjerni i nasjesti na štos.

Pogledajte oči ljudi, duboko se zagledajte i vidjet ćete – to ste Vi, to sam ja, to smo svi mi! Mi, Duše koje su došle ovamo u svijet vidljivog i opipljivog po iskustvo, po znanje i proljepšavanje naše Ljubavi... Volite bez zadrške i neka boli! Ta kako bismo znali koliko je predivno i moguće, kada i tijelo ne bi osjetilo snagu…

Vi čitate ove riječi, a ja šapćem Vašem srcu: ne ostavljaj ga drago, strpljivo srce... treba mu još malo, nije lako biti čovjek, znam da ti to znaš… budi uz njega i pomozi da ne izgubi nadu, da ne gubi poticaj za nove korake po putu… i šapni mu kada je noć i kada svi spavaju da nije sam, da ga voliš i da smo svi tu, vezani beskrajnom i snažnom Ljubavlju…

Volim vas!


Komentari (1)add comment

lala kaze:

03 Veljača, 2011
Glasovi: +0

Napišite komentar

busy