Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Paulo Coelho je u Priručniku za Ratnika Svjetlosti napisao: „ Uvijek vjerujem u sve što mi drugi kažu i uvijek se iznova razočaram“, čuje se prečesto iz usta suboraca. Važno je imati vjere u ljude; Ratnik svjetlosti ne plaši se razočaranja, jer se uzda u moć svog mača i snagu svoje ljubavi. No svjestan je da sve ima svoje granice. Jedno je, naime, osluškivati Božje znakove i vjerovati da nam Anđeli daju savjete iz usta naših najbližih.

A nešto je sasvim drugo biti nesposoban za samostalnu odluku, živjeti čekajući da nam netko drugi kaže kako trebamo postupiti.

Ratnik ima povjerenja u druge, jer – ponajprije vjeruje u sebe…

Da, dragi moji, svi smo mi Ratnici Svjetlosti u borbi sa našom svakodnevicom; našim i tuđim strahovima i predrasudama, a i izazovima i provjerama nikada kraja. No, postavlja se pitanje koliko imamo zaista utemeljenu sigurnost i vjeru u same sebe? Rođeni u svijet odraslih često ne sluteći i ne htijući naučimo i preuzmemo sve strahove, navike i predrasude koje nam uvelike diktiraju svaki naš dan, svaki trenutak, svaku reakciju umjesto akcije i odlučivanja. I teško je ponekad razabrati koje su riječi koje trebamo poslušati, a što je od toga samo provjera i zamka našoj dosljednosti življenja sebe.

Imati vjere u ljude danas itekako nije lako. Suočeni od malih nogu sa neiskrenim i sebičnim, danas smo itekako svjesni da su blagonaklonost i davanje, ljubav i suosjećanje rijetke biljke i da je ono što nam pokazuje okolina samo lice koje oni misle da mi želimo i možemo vidjeti, čuti i voljeti... I tako tren po tren, sat po sat, godinu po godinu, ljudi su uvježbali različite maske i labirint laži pa smo malo po malo svi mi postali pusti i usamljeni otoci u ovoj vrevi… I koliko se god činilo da je to more ljudi i događanja tu i da nitko nije stvarno sam, živimo u svijetu vrlo usamljenih ljudi, otuđenih, od sebe i okoline.

Možda je ovaj trenutak i trenutak najusamljenijih srca u povijesti svijeta; pobjegli smo u tehnička dostignuća i imamo sve manje doticaja s ljudima, sve manje vremena i strpljenja, a i povjerenja za bivanje s Ljudima. Biti s nekim u društvu znači moći dati, znati primiti, imati što reći, imati hrabrosti podijeliti, tražiti pomoć ili savjet. Lakše je googlati i naći odgovore… Kako tužno i kako samo… A Anđeli, ta nebeska svita koja radi bez predaha, stalno pronalazi načine da se vratimo i budemo Ljudi. Pošalju lijepog i iskrenog čovjeka na naš put, a našem je srcu, otupjelom od boli i nevjerice, teško prepoznati, teško povjerovati da zaista čuje te riječi, osjeća zagrljaj i može povjerovati. Ali, vratimo se malo na ideju pustog otoka… Dok tako sami i ranjeni samujemo, imamo puno vremena razmišljati i osnažiti sebe.

Samoća je Božji dar i ja bih rekla da je dobra, ja je volim. Samoća je meni pružila moć izbora, uvide i razboritost, bez nje ne bih bila spremna za dalje, puno više i ljepše življenje. Trenuci samoće su svakome od nas potrebni kako bismo sagledali prošlost, katalogizirali iskustva, proživjeli sve emocije i stekli uvid. Srce tako svakim iskustvom postaje sve spretnije i snažnije, sve više vidi i cijeni svoje vrline, sve više iskustveno poznajemo sebe i rastemo. A emocionalni je rast svrha dolaska i bivanja ovdje, točno ovdje gdje se sada nalazimo. Svako isplovljavanje iz sigurne luke na olujno more daje priliku da pregledamo svoja jedra, konopce i isprobamo vještinu i snagu svoje plovidbe.

Jednostavno zvuči… i jest tako i kada se ne bismo zamarali dodatnim petljanjima i analizama „što bi bilo kad bi bilo“, kada bismo samo živjeli dan po dan, iskustvo po iskustvo i ljubavno laštili svoje vrijednosti i vještine, zaljubili bi se jednog sunčanog mirnog jutra…
Zaljubili bi se vječnom ljubavlju u suze i žuljeve na vlastitim rukama, dali bismo i cijenili pravu vrijednost svih svojih poraza i pobjeda. Vjera u nas same koja je tinjala nježno i sramežljivo napunila bi do vrha naše biće, a onda bismo čistih očiju priznali sebi: „Vrijedim i zaslužujem najbolje!“…

I eto nas u sadašnjem trenutku… Dobro došli dragi moji, u novi tjedan, u nove mogućnosti koje su pred nama. Budite poput ratnika Svjetlosti! Neka Vam srca budu otvorena i hrabra da čuju i krenu u svaku bitku za Ljubav i življenje sebe. A ja ću Vas sa smiješkom sada ispratiti i reći: Ponosna sam na Vas što ne odustajete, što se borite i što znate duboko u sebi da se ipak isplati imati povjerenja i vjerovati u sebe!

Sretno!


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy