Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Na ovome smo svijetu svi mi podjednako i učenici i učitelji… i često se pitam što sam došla naučiti, a što će drugi naučiti od mene? Ja sam tako nedavno naučila da je super voljeti svoj posao, još ljepše voljeti ljude ili svog kućnog ljubimca, no i da je najvažnije od svega toga, voljeti sebe…

Koračajući životnom stazom svi događaji, susreti i iskustva dolaze ili ih privlačimo da bismo iz njih učili, da bismo sazrijevali. Učimo o sebi, saznajemo tko smo, upotpunjujemo sliku o sebi. Jedan je dio neizbježan i susrećemo ga svi, a to je otkrivanje svojih vrlina. U tom procesu češće zapnemo i osjećamo mane. Slažem se, uočljivije su i lakše se njima baviti, no to je njihova i osnova namjera, njihova bit. One su taj predivan kamenčić u cipeli životnog hoda koji kad ga prepoznamo, imamo veliku šansu razotkrivanja i proljepšanja vrline koja spava ispod toga prekrivača zaborava i vremena.

Mane su samo privid, putokazi, koji pokazuju na ono na čemu još moramo poraditi kako bi naša izvorna Vrlina zasjala u punom sjaju. Ja bih rekla da su mane samo neosviještene vrline, nešto na čemu moramo poraditi, pozabaviti se time… Radom  na sebi, svojom pažnjom i svjesnom promjenom brišemo manu, postajemo ljepši ljudi – potpuniji i zreliji. Budući nas krivi korak i pogreške koje činimo često smetaju, „žuljaju“ i smetaju danima, osjećamo krivnju. Krivnja je teška, ne oplemenjuje i svi je u nekoj mjeri osjećamo.

Možemo li je izbjeći, može li se živjeti bez nje? Pa, ja nekako mislim da ne bi imalo smisla… da, slažem se s vama da bi bilo lakše, no da li bismo rasli, da li bismo bivali sve bogatijima? Da li bismo ispunili svoju „legendu“… upravo nas ta borba za naše pravo Ja čini tako jedinstvenima. Naše pravo Ja lišeno i krivnje i sumnji, hrabro Ja koje zna da je sve ovo dobro za nas, da je to prilika za emocionalni rast.

Kao prvo mislim da bismo sebi učinili pravu uslugu kada bismo si prestali zamjerati pogreške. Pogreške su potrebne i neizbježne, one su tu da korigiramo stvari, postanemo bolji, pažljiviji, mudriji; one jednostavno tome služe.. zaista, one nisu tu da bi nas ponizile, uvrijedile, učinile nas žrtvama. Mi to postajemo sami, svojim izborom! Kako? Dozvolite mi da objasnim; sve to zbog čega se osjećamo loše, mi smo postali svojim vlastitim izborom. Postajemo žrtve, osjećamo se povrijeđenima, poniženima.  Dajemo drugima važnost i pravo, te izabiremo tu ulogu žrtve. Onda kada na kraju počnemo pucati od boli i poniženja, dolazi čarobni niz okrivljavanja i traženja krivaca, pa tako okrivljujemo obitelj, školstvo, poduzeće u kojem radimo ili državu…

Istina imaju svi oni svoju ulogu i nisu blagonakloni, no nama točno takvi i trebaju, da bismo izabrali, bili drugačiji – Bolji! Ne od njih, bolji Mi! Mi smo ti koji držimo ključeve svoga života, mi smo ti koji smo si dali to mjesto, izabrali tu ulogu u kojoj se trenutno nalazimo. Teško saznanje i mnogi se neće složiti sa mnom, no što je veći otpor u vama u prihvaćanju ove činjenice, dublje su rane i povrede koje ste proživjeli. Naš je otpor ka promjeni i plivanju svojim tempom često prevelik, no ne treba zaboraviti - imamo pravo biti jedinstveni i svoji. Imamo mi i tu snagu samo je nismo još otkrili, nismo si dali priliku!

Hajde da se pozabavimo primjerom: imam prijatelja, iskreno ga osjećam prijateljem, povjerim se, zaželim oslonac, dajem svoje vrijeme i strpljenje u tu našu vezu, to što smatram našim prijateljstvom… no, tada dolazi stvarnost sa svojim događajima: kada mi je teško, moj prijatelj nema za mene vremena ili strpljenja, i tako je gotovo svaki puta, nema razumijevanja, kao da uživa u tome da mi je teško. Osjećam se sve lošije, a samopoštovanje i osjećanje vlastite vrijednosti puštam da svakim danom sve više tone u ponor. Mislim: „sada je sasvim sigurno, ne vrijedim, kada se on, moj Prijatelj tako odnosi prema meni“ i pokušavam biti još bolji i pažljiviji prema njemu… ali, bez rezultata, sve mi lađe tonu, ali ulažem sve više i više… pri tome tonem sve dublje i u krivnju i osjećaj manje vrijednosti, i… i… i… znate niz… bili ste tamo…

To je scenarij u koji smo se tako često upetljali, bez obzira bio to prijatelj, poslovni partner, životni partner ili susjed… svejedno je… znate ono o biserima i svinjama, pa, to vam je to… ne mislim da se treba naljutiti i posvađati s dotičnom osobom, ukazati joj na greške i koliko nas je povrijedila, tražiti da se promijeni, na to nemamo pravo. Znam, bilo bi lakše da se drugi mijenjaju, no priznajte mi smo ti koji smo si dopustili sve ovo! Nema žaljenja, na žalost tako vam je to! A kako treba? Pa, treba nakon prvih par puta i upoznavanja sa time kakav je netko čovjek odlučiti želite li nastaviti takav odnos ili ne. Kako? Pa iskreno si priznajte tko je ta osoba zaista (taj je dio najteži i od njega smo tako dugo bježali u strahu da ćemo ostati sami!). Istina jest ta da se osoba neće promijeniti, ona jednostavno tako komunicira, tako se odnosi prema nama; ako se ne osjećate dobro, mijenjajte društvo.

I to nije niti dobro niti loše, tako je, prihvatite tu činjenicu lakoćom kojom smo prihvatili da nakon kiše dolazi sunce – uvijek! I recite si hrabro i bez kolebanja: idem dalje, hvala na iskustvu, hvala na svemu. Nema ljutnje, nema predbacivanja. Ne upetljavajte se dalje, ne možete tu osobu promijeniti to nije na vama, ta je osoba jednostavno takva, prihvati i makni se!

Kakve sve to veze ima sa učenjem? Pa, to je životna škola, iz svih takvih situacija učimo! Učimo od ljudi, učimo u svim našim odnosima. Ako se osjećam dobro, dobro je – idem tako dalje; ako ne, pokušam razjasniti, razgovarati, možda je riječ o nesporazumu ( i to činim jednom! Ne sto puta!). Ako ne ide, idem! Ljudi moji, pa nemamo puno vremena, ovaj život ima određeni broj dana, određen broj prilika, ne propuštajte lijepo svojim izborom ružnog i ne dovoljno dobrog za vas. Ne dopuštajte da život prođe pored vas!

Iznenadit će vas Kraj kad jednog jutra zakuca na vrata, a vi kažete, pa čekaj, nisam ni živio, pa, daj mi još koji dan… e, nema više, tko ti je kriv što nisi živio kad je bilo za to vrijeme…

Ima ljudi koji lijepo žive koji koračaju hrabro, hrabro padaju, još hrabrije se uzdižu iz takozvanih životnih poraza… učimo od njih, ne odustajmo, svi na putu imamo prepreke za savladavanje… to je i smisao svega ovog, to nam pomaže da osnažimo mišiće, da postanemo ljepši, jači, spretniji, da budemo ŽIVI!

Hrabro samo, dragi moji pozitivci! Uspjet ćemo!


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy