Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Muško-ženski odnosi su tema koja uvijek ostavlja dojam da je nekako prekrivena velom tajne... velom koji mi nikako da dokučimo, shvatimo, razotkrijemo i počnemo sretan život u paru… I koliko se god mi trudili, koliko god nastojali, vrlo često ne uspijevamo. Veza dođe kraju, ljubav izgubi sjaj, a ima i slučajeva u kojima ljubav ostaje jedina kao argument kada sukobi nemilosrdno ruše dva naoko nepomirljiva svijeta... I kako naći pravu formulu, kako naći put koji manje boli i koji je mudriji, a mi sretniji i ispunjeniji – u paru?

Hajde da danas zajedno promišljamo o Ponosu... Svi smo osjetili njegovu snagu ili nedostatak, ali što je on uopće? Ponos... Muškarci su jedne vrste ponosa više svjesni, nekima i smeta, neki ga se drže ko pijan plota, kao da je obavezan i kao da dolazi u „opisu radnog mjesta zvanog muškarac“, a zove se muški ponos... Rekla bih da se tu hvatamo u zamku prošlih generacija i njihovog besprijekornog strpljenja u tome da našu stvarnost protkaju svojim predrasudama...

To je ono što nama danas truje odnose i poput željeznog stiska drži srce... Sve ono što smo vidjeli i čuli u svome odrastanju i sazrijevanju, danas određuje naše veze; naravno, ne samo ljubavne ili prijateljske. Naš odgoj određuje sve naše odnose; za početak, odnos nas samih sa sobom, a onda i sve ostale izlete u komunikaciju i uspostavljanje veza.

Da se mi vratimo ponosu... Muški ponos je, muškarci će reći, potreban, bez njega muškarac ne može biti to što jest... No meni se čini da tom lažnom slikom o sebi gube ono što uistinu jest - čovjek. Da pojasnim: u strahu od povreda, slabosti i tko zna čega sve, svaki je spol smislio svoje jedinstvene zaklone i skloništa od naleta mogućih povreda. Tako će muškarac biti „ponosan“ pa će „muški“ pretrpjeti, vrlo često bez suza i izražavanja emocija, svaku tešku situaciju.

I bilo da se ovdje radi o braku, prijateljstvu ili situaciji na poslu, uvijek će izgledati kao pobjednik ako nosi masku muškog ponosa. Ta maska sadrži samozadovoljan osmijeh i viziju snage, duboki glas i razgovor o nebitnim stvarima... lišena je dodira i nježnosti, ne dopušta suze ili pokazivanje emocija; to je taj ponos... Da, dragi moji, ta je maska samo lažna i prljava smicalica našeg nasljeđa, naše prošlosti...

Generacijama je taj lažov, taj nazovi - ponos, dobivao sve veću snagu, a mi ljudi ne štedimo kreativnosti za takve gluposti pa smo ga ukrasili sjajnim varijacijama. I što smo dobili, koji je rezulat tog našeg pothvata? Rezultati su poražavajući za ljudski rod: imamo muškarce koji su iza maske ponosa u smrtnom strahu od svega - od odnosa, stupanja u bilo kakvu komunikaciju, konflikt ili rješavanje problema. Bilo bi sjajno da krećemo u akciju, u život, bez obzira na nelagodu i strah, pa što bude! Strah je tu da bi polako bio ispuhan, poput balona; on je takve prirode - malo po malo se ispuše kada mu ne obraćamo pažnju…

Ima i onaj drugi izbor, nekretanje; ono nosi čudne događaje - osjetimo povredu, ukopavamo se još dublje, a svoje emocije skrivamo, zatrpavamo, i od sebe, i od okoline, sve do dana kada je pritisak toliko velik, prevelik pa sve nakupljano poželi agresijom izaći na svjetlo dana... To okolina osuđuje, naravno, to je neprihvatljivo ponašanje jer može i fizički povrijediti drugu stranu, izazvati nepopravljive posljedice. No jesmo li svjesni da je agresija prirodni čistač kada dođemo do stanja u kojem su nam i tijelo i um toliko „otrovani“ potisnitim i neproživljenim emocijama, da je jedini način preživljavanja takvo izbacivanje napetosti van...

Da ne biste došli do toga tako bolnog manifestiranja dugog razdoblja neživljenja, krenite malo po malo, korak po korak u ponovno otkrivanje i osvajanje svog životnog prostora (u sebi)... Ne odgađajte, krenite i budite ono što jeste, samo čovjek… Ako ste tužni, budite tužni i pustite da prođe; isto je sa ljutnjom, strahovima, nezadovoljstvom, povredama - tako rastemo…

Naš rast i razvoj imaju jedno burno razdoblje - pubertet. U tom smo periodu imali priliku iz prvih redova vidjeti okolinu i odlučiti kojim ćemo mi putem. Očekivanja i odgoj okoline znaju biti preveliki ili potpuno izostanu, no oni su tu kao izazov i pubertet bi kao sjajno razdoblje trebao iznjedriti snažnu odluku: „Živim svoj život – po svom!“ Zašto odustajemo, zašto postajemo kao oni kojima smo baš takva ponašanja i modele zamjerali? To je pitanje koje traži vaš odgovor i vašu odluku. Nikada nije kasno i ne treba nikada odustati! Mi možemo biti ponosni, možemo imati i muški ponos, no nikako ne lišen nježnosti, ranjivosti i želje za osobnim rastom i komunikacijom.

Na radionicama sam od svojih polaznika čula vrlo zanimillju informaciju: danas ima jako puno mladih ljudi koji su sami... nitko se više ne usuđuje prići i svi se nekako drže svoje grupe: djevojke s djevojkama, mladići s mladićima... Kako onda uspostaviti tako željenu međusobnu komunikaciju, a da se pritom još i razumijemo? Primjer je bio, nadalje, kako mladići vrlo često piju da bi smogli snage i hrabrosti prići djevojkama, a onda im se desi baš ono čega su se i najviše pribojavali: one ih odbijaju jer su im takvi alkoholizirani neinteresantni, zvuče im glupo i, kao što vidite, vrtimo se u začaranom krugu...

Kada bismo samo mogli i znali objaviti primirje, izaći spuštenih zastava i pogledati na drugu stranu ovog bojnog polja. Da, nažalost, u to su se pretvorili muško-ženski odnosi, u pravu ratnu zonu... Stalno nešto mjerimo i računamo pobjede i poraze, broje se bitke i zamjeraju oružja, a mi smo ljubavna bića... Sjetite se...

Dragi moji pozitivci, proglasite primirje i pogledajte na drugu stranu; ondje su isto ljudi, okupani istim strahovima i predrasudama, nevjericom i ne-ponosom. U silnoj smo panici zaboravili da sami sebe najviše povređujemo baš time što se toliko branimo i bojimo... Riješite se strahova i već ste obavili veliki dio posla! Lako je to reći, no kako to zaista i učiniti i uspjeti? Kao i svaki vrt, tako i ovaj treba nježnost, vrijeme i pažnju. Koliko smo ga samo dugo zanemarivali i gajili korov; sad će nam trebati strpljenje i vrijeme da sve dovedemo u red... Otvoreni razgovor, podrška, lijepa riječ i hrabrost učiniti će svoje i Svemir će vam poslati priliku - pokažite mu svoju odluku i namjeru, i krenite, ne možemo ne uspjeti!

A onda će jednog jutra na vaš prozor zakucati Ponos, onaj pravi. Biti muškarac i biti ponosan je predivno, jer je to brižan i nježan, snažan i snalažljiv, borben i plah, sklon suzama i nogometu, običan čovjek koji se ne boji biti – čovjekom. Imamo osjećaje i emocije jer nam trebaju, imamo na njih pravo i nitko na ovome svijetu nije zakinut za njih; oni su sjajni instrumenti našeg doživljaja života, bez kojih ne bismo bili ljudi. Ne sramite se biti i ranjivi i plahi, i suzdržani i ljuti, kada to zaista i jeste...

I na kraju, ponos je ponos, bio on ženski ili muški; mislim da je dečkima ipak malo teže s tim... ipak su toliko puta u životu čuli jednu od najgorih laži: ti se muško, ti ne smiješ plakati. I do kuda nas je to dovelo...

Hajde, objavimo kraj predrasudama, okvirima, lažima i manipulacijama i izgradimo novi svijet gdje će biti sjajno biti čovjekom - s ponosom!


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy