Piše:
Jelena Tomašević

”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.

Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!

Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević



Ova tema već neko vrijeme čeka da bude ispisana, no očito joj je nedostajao zadnji potez kista iskustva... mog iskustva... jučer sam izišla iz bolnice koja mi je dala, u svega tri dana, novi pogled na stvarnost i na ovu temu - Mogućnosti...

Kao prvo, dragi moji, ne brinite, dobro sam, oporavljam se i skupljam snagu... no, kako sve ima neke svoje razloge tako su i ova tri dana rodila neke nove spoznaje i potrebu da vam to ispišem...

Kad sam počela prije više od mjesec dana razmišljati o mogućnostima, prvo što mi je palo na pamet, bila je sama riječ. Pogledajte je: MOGUĆNOST, ima u sebi, sadrži i MOGU i MOGUĆE... a kako mi to svakim korakom i danom svoga života ne prepoznajemo, ne osjećamo da je svaka mogućnost tako silno - Moguća... i to ne samo u duhu našeg jezika, sjetite se engleske ili njemačke riječi: Possibility, Möglichkeit... isto govore: pa iz toga nekako možemo osjetiti da svi smo svi mi ljudi isti i imamo isti Put ostvarivih želja i izbora i da sasvim je – Moguće...

Moguće je biti što god poželimo, moguće je ići kuda god poželimo, sve je – baš tako, Moguće!

Naš nam život do sada pokazuje sasvim drugo lice i većina nas nije zadovoljna, čekamo da taj život konačno – prođe... da nažalost, dosljedno „utvrđujemo“ gradivo i bivamo neuspješnima, frustriranima, u strahu i nesigurnosti – jer su nam rekli da je samo TO moguće (zapravo za nas toliko bolno i nepovoljno...), zato jer je kriza, jer smo npr. žene ili muškarci, jer smo premladi ili prestari, pa ćete često čuti ljude kao kažu nitko me ne želi zaposliti jer sam prestar/a. Ma je li, zar stvarno vjerujete u to? Tako lako povjerujemo u za nas nepovoljne i negativne tvrdnje i okolnosti...

Hajde povjerujte da je moguće i otvorite npr. vrata svome novome poslu. Kako? Pa jeste li se zapitali koliko bi poslodavci bili sretni zaposliti nekoga tko je već odgojio svoju djecu pa ne mora izostajati s posla i biti rastresen, kako je dobro imati radnika koji ZNA što radi, umjesto mladih koji ne znaju još tko im glavu nosi... godine sam potrošila učeći mladu generaciju kako se radi određeni posao i što sve traži jedno radno mjesto, i ... dok sam ih tako učila i ulagala u njih i vrijeme i novac.

Vrijeme je prolazilo, a rezultati koje je trebalo poduzeće nisu dolazli, jer jednostavno dok učiš, puno griješiš i to se osjeti na prihodima... jel vam sada malo jasnije... e, da mi je onda bio netko tko zna kako se radi, no do njih niti ne možeš doći, jer oni kukaju i očajavaju doma i ne javljaju se na oglase i ne traže, ne otvaraju svojim Mogućnostima vrata... nemaju kad, prezauzeti su gledanjem televizije i vijesti, čitanjem novina i – kukanjem... a kako da ih onda netko vidi, čuje, pronađe... zaposli...

I kako god mi koračali, svjesno, nesvjesno, sneno, konfuzno, na našem se putu poput znakova pored ceste nalaze Mogućnosti. To je tako, tako je posložen Svemir, tako je velika Ljubav popločila naš Put. I nema sumnje u to da bismo mogli ne uspjeti, mislim, Svemir nema sumnje... mi još dvojimo. Zašto?

Pa, dok smo sasvim mali, toliko nam puta kažu „ne“, „nemoj“, „pusti, ja ću“, „pazi“ da smo poput malih nježnih pužića povukli svoje Ja duboko u sigurnu ljušturu. Neodlučnost nam je danas puno jača od odlučnosti, nesigurnost i strah kao da teku našim žilama i koliko se god mi borili da raznim maskama sakrijemo svoju nježnu i ranjivu prirodu, život za svojim oštrim rubovima jednostavo ne da mira... On zna da možemo i koristi sva raspoloživa sretstva da nas probudi, potakne, natjera na akciju...

On bi da živimo, da izađemo iz ljuske straha, bijesa, nesigurnosti... pa jel to Ljubav, pitate, kako može Bog koji je toliko velik, ljubavan i dobar stvoriti nešto što toliko boli, ponižava, čini me slabim... znam, teško je i nitko od nas nije lišen takvog načina učenja, no nekako osjećam da nije On taj koji je smislio način, jednostavno je tako – ispalo... teško učimo, tromi smo i ne da nam se... tek kad nas život šutne krenemo prema naprijed, ulijenili smo se i ne vjerujemo da možemo biti sretni, veseli, zdravi i uspješni... rekli su nam da je nemoguće, govorili su to godinama, živjeli svoje neuspješne žvote i čak u strahu i ljubomori da mi slučajno ne bismo uspjeli usadili nam potpunu sljepoću na Mogućnosti... jeste li ikada pomoslili da je ono što nas najviše boli, usporava i guši zapravo naš otpor prema živtnom tijeku... što je veći otpor (strah, nelagoda, strah od boli) to život mora žešće stisnuti da nas izbaci iz našeg ne-zdrav začaranog kruga... razmislite, osjetite, koliko Vam je težak i bolan život, toliko je silan, snažan Vaš otpor... opustite se!

Znate, mi mislimo da je teško biti sretan, uspješan i zdrav, jer onda tako jasno okolina vidi da si Drugačiji, da te teško prihvaća, i umjesto da dijele sreću uspjeha s nama i da krenu za svijetlim primjerom i uspiju i sami, većini je danas lakše kukati i ne poduziati ništa – godinama, ponekad i cijeli život...

Dakle, mogućnosti su svima tu – jednako! Bog je u svojoj veličini, snazi i bezuvjetnoj Ljubavi postavio na Put, svima baš svima, bez zadrške, promišljanja i računice veliki broj Mogućnosti. Na nama je da ih prepoznamo, obojimo svojim izborom, svojim osobnošću i načinom, svojim željama. A sigurnost uspjeha i rasta je poput pravila upisana u svaku od naših Mogućnosti.

Možda će ići lakše ako uzmemo neki primjer... vratimo se na moje iskustvo bolnice: neki zdravstveni problem koji tijelo i mi osjećamo, koje jednostavno trebamo proživjeti i osjetiti tu je i proći će ako mu dopustimo. Dakle, dođe neki tjelesni izazov, problem, neki to nazvaju bolešću, ok... dođe... kao prvo bitno je slušati sebe, osjetiti da nešto nije u redu. Iskoristiti tu mogućnost Osjećanja (koliko puta znate da nešto nije u redu, pa onda i uzroke i posljedicu te nelagode potisnete još dublje i utopite se u poricanju).

Zatim treba otići kod stručne osobe koja će olakšati i pomoći tijelu da prebrodi tu nelagodu, a mi za to vrijeme možemo odmarati, misliti pozitivno, ili samo spavati, dopustiti si da osjećanjem prizovemo u svijest ono šte bismotrebali promijeniti. Uvijek, baš uvijek su nam dani ovakvi tjelesni signali kako bismo korigirali, promjenili neka ne-dobra kretanja i ponašanja za nas... Moja su tri dana tako bila lišena životnog šarenila, okružena bijelim zidovima, bez zvukova svakodnevice i vreve grada. Mir i tišina, rutina osoblja i bol, umor tijela, jednostavno su smanjili sve vanjske podražaje - na ono bitno. A što je bitno – pa jedino Ja. Jer kada više nema nikog, kada smo samo Ja i tjelesna nelagoda i bol, oči u oči, onda više nije bitna ni kriza, ni vremenska prognoza, ni računi, prijatelji, neprijatelji... sve gubi smisao. Zašto? Pa da jednostavno iskoristimo trenutak i pogledamo u oči Sebi, životu i – Mogućnostima!

Ako imam sebe, osjećam se, poštujem tijelo i svoj život, onda sivilo i tišinu bolničkih soba i hodnika mogu sa novim smislom i namjerom zamjeniti šarenilom grada, parkova, komunikacije, ljudi – Života i Mogućnosti! Ako nemam sebe, ako stalno kukam, optužujem druge, tračam, analiziram, petljam se i živim tuđe živote, manipuliram, lažem... tako je dug i otrovan taj niz našeg ne življenja... ako tako provodim dane i svoje prisustvo ovdje. Onda to nije Život! Priznajte si konačno da je tako malo dana bilo i tako malo trenutaka kada ste zaista ŽIVJELI. Iskoristite Mogućnost i svakoga dana birajte Život, Nježnost, Zdravlje, Dobrotu, Primanje, Davanje... sve je to puno bolje i ljepše od grča koji nosimo na licu...

Slažete se, jel da?


Lijepi moji pozitivci, koliko je samo bio svečan trenutak kada sam ušla u svoj dom nakon bolnice; boje i oblici, mnoštvo dragih predmeta, moji ljubimci i mir koji imam toliko su veliki i važni, toliko su rezultat svih mojih nastojanja, rada i truda. Zato Vam sada želim prenijeti svoju poruku, izađite iz bijelih i bezličnih zidova „bolesnog“ Življenja, i uđite u šarenilo pravog života i mogućnosti...

Pa ako je moje vrlo bolno i iscrpljujuće bolničko iskustvo trebalo da moja Zahvalnost poprimi današnji sjaj... ja sam sretna, ne samo zbog Osjećanja sreće, uspješnosti i zahvalnosti, nego mnogo više zbog ponosa što sam Mogućnost iskoristila i umjesto kukanja i traženja razloga, zašto se to baš meni događa, izrasla i prolistala poput jablana na proljetnom suncu... i bez iznimke svi imamo isti dio za posložiti - ako nam je trebao težak i ne-ljubavan život da nas dovede do sadašnjeg trenutka izbora u kojem - Biram Mogućnosti, kako možete proglasiti sve to lošim... znamo što ne želimo, napravimo listu koja nas vodi naprijed u bolji i sretniji život i krenemo! I sad recite da bol i patnja nisu bili dobri, jesu, natjerali su nas da živimo bolje, sretnije... ja mislim da smo počašćeni tim uvidom...

Protegnite se, dosegnite svoju visinu, zašuštite granama i lišćem, proljeće je na vratima!

Volim vas


Komentari (2)add comment

Lana Č. kaze:

...
Bravo!
Sve je u mogućnostima, pa tako i odabir radne snage i žaljenje za prošlosti, te opravdanje za određene postupke i uvjeravanjima...što se jasno da pročitati u ovim redovima...

Svako Vam dobro!
 
29 Lipanj, 2010
Glasovi: +0

Marija R. kaze:

25 Lipanj, 2010
Glasovi: +0

Napišite komentar

busy