Djeca u krevetu, ja sjedam na kompjutor, stavljam Olivera i uz laganu muziku, otvaram Vam dušu....Oči mi se lagano sklapaju, ali ovo su moji trenutci mira i kolike-tolike koncentracije. Ovo pisanje me opušta, ovo su moji prvi koraci pisanja uopće, osim naravno školskog dnevnika, spomenara i tinejdžerskih ljubavnih pisama. Ali oduvijek volim o svemu razmišljati, razglabati, komentirati, filozofirati, stvarno me svašta zanima.

Sva sreća na ovakvim i sličnim portalima, blogovima, u kojima spoznaš makar malo svog talenta, kojeg možda nisi bio ni svjestan.

Moj mozak je jedinstven (kao i svačiji) ali ja mislim da je moj poseban (haha). Koliko mi misli samo prođe kroz glavu, doslovno u 5 minuta. Nekad imam osjećaj da ne mogu ni samu sebe pratiti, nit se sjetiti misli od prije minutu. Vjerojatno ćete se i sami uvjeriti u to, kako budem pisala. Od razno raznih životnih tematika i filozofiranja do možda kakve neozbiljne krajnosti. To sam JA! Sve u jednom. Sto puta sam se pitala, koja sam ja od svih tih uloga. Zbunjena uopće u svoju ličnost. Ali skužila sam da sam ja jednostavno sve. A ako i nisam, to će možda koja godina pokazat, iskustvo. Pa postanem neka samo "Ozbiljna"...Ma ne....Ja želim bit i ono Dijete koje sam već spominjala prije.

I ide upravo stih "Cijeli moj život kao gomila slika razbacanih po stolu" - kako me kuži ovaj Oliver, ili sam samo odabrala pravu pjesmu u pravo vrijeme. Razbacane uspomene, košmar prošlosti, sve i svašta....i slažu se puzzle, traži se ona nit da se sve skupa poveže i postane cjelina, da zaokružim kaotičnu fazu života u prošlosti.

Ma nije tako strašno kako zvuči, ali da, vodila sam bitke sama sa sobom, bacila sam puno slika na stol. Nekako osjećam da sam pustila tu prošlost tamo gdje joj je i mjesto, vraćaju se stari filmovi, sjećanja ona lijepa i ona manje lijepa. Razmišljam o svim kiksevima na mom putu do sada, i uvijek nekako sa strahom i oprezom ih se sjećam da ih ne bi ponavljala. Kao da sam si zadala kakvu misiju, da moram sve nanovo, nova "ja" u novi život... Koliko zadataka odjedanput, rijetko ambiciozno od mene, ali opet sebe iznenađujem s nekim novim osobnim otkrićima. Izgleda da se čovjek stvarno može iznenadit u spoznaji o sebi, sam sebe šokirati s nekim osobinama koje do sada nije imao ili nije znao koristit.

Tko zna čime ću se još iznenadit, vjerojatno ću Vam pisati i o tome, a možda i zapjevat jednom, jer i to je moja duboka i najstarija želja.

Nikad se ne zna..... Tko zna što život nosi.

Maja

 


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy