Da, dobar naslov...Prošlo je već 4 godine otkada sam se našla na prekretnici. Sto pitanja, puno puteva - kuda krenuti. Taj osjećaj izgubljenosti, straha, zbunjenosti,nemira teško je i opisati. Ja i dvoje malenih meni uz nogu, ta dva mala pačića, ni svjesna što se zbiva.

01.09.2008. preselili smo i zadnju krpicu i stigli kod none odnosno pranone. Čak je taj početak bio i dosta euforičan, nekako sam se svjesno veselila nečem novom i odlasku iz staroga, nezadovoljavajućeg odnosa, življenja. Vjerovala sam u nas troje, sebe, bila optimistična. Sve je funkcioniralo, štimalo, vrtići-posao-naše slobodno vrijeme. Bila sam mlada, tek 27, mogu slobodno reći još uvijek mulasta naivna cura, a već sam po svemu trebala bit Žena. Samoj sebi sam rekla, pa ti to jesi, ti to možeš, ti si zrela, sposobna, spremna na tako veliki i zahtjevni korak, totalno neshvaćajućih težinu uloge koju sam si sama odabrala.
Takva, po sebi već Žena, nakon prvotnog euforičnog stava, sa bajkovitim viđenjima svoga novog-budućeg života, našla sam se pred zidom.

Živjeti iz dana u dan, podizati djecu ( a bili su tako mali, 1,7 godina i 3 i pol godina), staviti ih na noge, obavljati svoje dužnosti, raditi, odlaziti u vrtić, i sve bez onog što mi je stvarno falilo, tada, odgovarajućeg partnera. Svaka čast mojoj familiji, odnosno mami, očuhu i noni. Bez njihove pomoći bilo bi jednostavno nemoguće, vjerojatno da ih nije bilo ne bi smogla toliku umišljenu hrabrost. Doslovno, dobila sam krila, imala sam podršku, sigurnost i novi dom. Nažalost, taj dom nikad nije postao dom.

Osjećala sam kao da tamo ne pripadam, bez obzira što je to bio stan u kojem sam i ja sama odrastala, proživjela svoje djetinjstvo, ali 20 godina poslije, osjećaj je ipak bio drugačiji. Kako i neće, kada to više nije bila bezbrižna slatka curica koja uživa u igri sa svojim susjedima, sad je to bila neka ipak zahtjevnija uloga.
Dan za danom, u meni se stvorio grč. Dolazeći kući, ja nisam osjećala mir, nego nemir, nisam osjećala pripadnost, nego izgubljenost, izgubljenost u vlastitom domu. Naravno, kako to biva, majčin osjećaj osjećaju i djeca, prenijela sam to i na njih, nesvjesno. Ali taj osjećaj je bio jači od nas. Nismo se snašli. Nisam se snašla za sebe i svoju djecu.

Prolazilo je vrijeme, nisam se ni okrenula, godine su letjele. Mi smo nekako gurali. Ja sam očajnički tražila ljubav, ljubav muškarca, koji će riješiti me tog osjećaja praznine i bespomoćnosti.

Opet naravno, to tako ne ide. Pogotovo, ne kada očajnički nešto tražiš, očekuješ, maštaš. Što mi je preostalo nego probuditi se, pokrenuti se, shvatiti šta mi je činiti.

Nakon bezuspješnih, krivih možda i pravih, ali sam u tom trenutku čini mi se ja bila kriva za bilo koga, mislim da bi doslovno prigrlila i više nikad ne puštala bilo koga tko bi mi ponudio ruku, ruku spasa, shvatila sam bit poruke, koju sam si zadala 01.09.2008. („kobnog“ dana).
Poruka je glasila – „SREĆA JE U TEBI“ – nećeš je naći u trećoj osobi, u tuđoj ljubavi, morat ćeš je draga moja pronaći sama sebi, u sebi.

Jako teška činjenica, jako teška spoznaja. Pronaći svoj mir, nakon godina i godina drugačijeg viđenja života, bilo mi je nebulozno samoj sebi reći, ON  ti neće pomoći, TI  to moraš za sebe napraviti. Ali morala sam. Krenula sam pomalo živjeti.

Danas, 4 godine kasnije, jedan je već u školi, drugi će do godine, nona je sva sreća još s nama, nekako ide. I dalje, ON još nije došao, ali ja ga više ni ne čekam. Sreću tražim u malim stvarima. Na dobrom sam putu ALI još uvijek ne znam kud sa sobom.....Negdje ću se opet odvest, kao i do sada.
Vjerujem.

Maja



Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy