Prvo vas svih lijepo pozdravljam. Želim se predstaviti i upoznati sa svima Vama. Jedna sam sasvim obična a opet neobična Žena - Majka - daljnji tekst će Vam možda reći završetak dobro nam znanog stiha, da ne kopiram i preuveličam opisivanje sebe same. Ponosno pišem ove prve retke, prve misli za Vas. Moje sanjarenje, moje emotivne poglede na svijet želim dijelit dalje, dalje od obitelji, prijatelja, poznanika.

Nekako mi se čini da više ni nema pravih, istinskih slušača, zato mi se ovako nešto čini idealno za moju dušu, za neiskvareno i naivno dijete u meni. Dugo sam to dijete u sebi smatrala kao kočnicu mog odrastanja, sazrijevanja i da kao takva ću uvijek nailaziti na zamjeranja i kritike okoline, pokušaje zatomljivanja iskrenog i čistog dijela sebe. Dok nisam shvatila koliko volim to dijete u sebi, koje upija svaku životnu radost velikim dječjim očima. Volim kada to dijete preuzme glavnu ulogu mog filma, kada se zaigra sa svakodnevicom.

Jer htjeli mi to priznati ili ne, svima nam je bar malo lakše kada svaku svoju ili bar poneku brigu prepustimo djetetu i od toga bar na jedno popodne napravimo igraonicu. Ne treba niti pretjerati, nije "Život igra", ali djetetu dati priliku da dođe do izražaja, da bude dio nas, trebali bi svi koji žele osjetiti punoću života, bit življenja.
Zakopavamo se u gomili problema, navučenih maski od kojih svaka ima svoju ulogu i svoj trenutak kada se stavlja,a kada se skida. Pustite djetetu da ostane u Vama, da živi, da se igra, da je voljeno.

Osvrnite se malo okolo Vas, koji i kakvi ljudi nas okružuju. Koliko samo priča o problemima, o besparici, razno raznim krizama na svim poljima. Gdje se izgubila ta radost, sve što čuči u svakome od nas, samo treba prodrijeti duboko, malo zagrebati po površini i zaviriti u sebe i osjetiti da je dijete još uvijek u nama.

Imam jednu specifičnost, gledam ljude prema sebi i voljela bi kad bi cijeli svijet funkcionirao na način kakav smatram ispravnim, ali opet s druge strane tko tvrdi da je to ispravnost, možda je moje neispravno a možda je bit svijeta, ljudi u toj međusobnoj različitosti. Promatram ljude u svojoj okolini, svatko od njih je na neki svoj način, iz nekih svojih razloga zatomio dijete u sebi, navukao masku i kreće se kroz život, možda uopće ne poznajući Sebe niti svoje Istinsko biće.

Da li uopće znamo tko smo, što je dobro za nas i za naše dijete u nama, što je to što nas stvarno veseli, ispunjava, što nam daje osjećaj prave sreće?
Više manje svi mi živimo kao kakvi roboti, čisto da smo tu, da poživimo dan za danom, ispunimo obveze tog dana, na neki način odradimo svoje dnevne zadatke. A koji je naš pravi, jedini životni zadatak?
Malo ih je došlo u doticaj sa svojim djetetom, malo ih shvaća bit života općenito. Ne živimo život da bi ispunili obveze prema majci,ocu,djeci,prijateljima, pa čak i sebi. Moje mišljenje je da živimo život, da smo došli ovdje da naučimo tko smo duboko iznutra, koja je naša unutarnja ljepota, koje su naše vrijednosti, potencijali, talenti, tko smo mi u našem punom i pravom obliku. Jer svi mi odlučujemo da li ćemo izvući to iz sebe, otkriti sve što živi u nama. Nekome je za to potrebna životna kriza, netko osjeća neispunjenost životom i kopa i traži dalje, a netko nikad to ni ne doživi i ostane živjet pod svojim maskama i pod svjetlima razno raznih pozornica.

Zato pokrenite se dragi moj, zavirite u sebe, očistite debele slojeve vanjštine, skinite maske, zaplešite svoj ples, Ples Života!

Maja


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy