Elysia chlorotica je jarko zeleni morski puž. Ne zvuči baš kao najzanimljivije stvorenje na svijetu, no ovi „listovi koji pužu" nakon što kao mladi pojedu svoju najdražu hranu, algu vrste Vaucheria littorea, više ne moraju jesti ostatak života. Sve što moraju je sunčati se. Naime, ovi puževi fotosintetiziraju.

Fotosinteza, proces stvaranja šećera iz ugljikovog dioksida i vode uz pomoć svjetla, je sposobnost koja je ograničena na biljke, alge i neke bakterije. U stanicama algi i biljaka za to postoje posebni odjeljci, kloroplasti. Neke snalažljive životinje žive u simbiozi s jednostaničnim algama ili cijanobakterijama koje dio šećera proizvedenih fotosintezom ustupaju životinji, a životinje njima zauzvrat daju neke druge hranjive tvari. Svi sretni i zadovoljni. No ovaj puž je otišao korak dalje - on krade kloroplaste iz algi.

Prilikom hranjenja svojom najdražom algom, vrstom Vaucheria littorea, mladi pužići buše stanice algi i isisavaju stanični sadržaj: većinu staničnih dijelova probave, ali ne i kloroplaste - njih unose netaknute u stanice svog obimno razgranatog probavnog sustava. Kloroplasti se ne dijele i ne prenose u jaja pa svaka nova generacija puževa mora ponovno uspostavljati simbiozu. Kad jednom nabave dovoljan broj kloroplasta da prežive, mogu sami sebi stvarati hranu poput biljaka tijekom ostatka svog života, odnosno malo manje od godinu dana.

Problem je u tome što kloroplasti ne bi trebali funkcionirati izvan biljne stanice - gotovo 90% gena koji kodiraju proteine potrebne za proces fotosinteze ne nalazi se u samim kloroplastima, nego u jezgri biljke/alge. Budući da životinjske stanice u jezgri nemaju potrebne gene, kloroplasti jednostavno ne bi trebali raditi, a očito rade.

Puž kleptoman i to je riješio: da bi ukradeni kloroplasti radili, puževi su „ukrali" i neke fotosintetske gene iz alge. Čak i ličinke puževa koje nikad nisu bile u kontaktu s algom posjeduju te gene - oni su sastavni dio genoma puža. Smatra se da se jednom jezgra neke progutane alge raspala u crijevu puža i oslobodila DNA koja je ušla u stanice probavnog sustava te se nekako ugradila u genom puža. Ipak, velika većina ovih gena (još) nije pronađena u puža. Mogu li neki puževi geni uspješno zamijeniti algalne ili su algalni fotosintetski proteini ekstremno stabilni i ne raspadaju se više od 10 mjeseci? Koja god bila tajna ove simbioze, Elysia chlorotica dokazuje nam da je evolucija puno kreativnija no što smo mogli zamisliti.
(DobreVijesti.info/Biologija.com.hr)


Komentari (0)add comment

Napišite komentar

busy